petrarkizam

petrarkizam (talijanski petrarchismo), oponašanje Petrarkina talijanskog pjesništva, ponajprije »Kanconijera« i, u manjoj mjeri, »Trijumfa«. Petrarkisti vlastito ljubavno iskustvo filtriraju kroz Petrarkino, zatvarajući ga u zadanu strukturu organske lirske zbirke, kanconijera, što sadrži temeljni kontrast između slatkogorkih sjećanja na erotske »grješne« nagone i moralističke mudrosti stečene patnjom. Petrarkini oponašatelji pojavili su se u Italiji već potkraj XIV. st., ali je puni zamah taj fenomen doživio u drugoj polovici XV. st. Giusto de’ Conti (oko 1390–1449) napisao je prvi kanconijer koji oponaša Petrarcu, »Lijepa ruka« (»La bella mano«, 1440). Najpoznatiji su petrarkisti prvoga naraštaja Cariteo (pravo ime Benedetto Gareth; oko 1450–1514), španjolskog podrijetla, Antonio Tebaldeo (1463–1537) i Serafino Aquilano (1466–1500). U tom razdoblju oponašaju se i dovode do krajnosti te gomilaju retoričke bravure, poput nizanja oksimorona, stihova koji započinju istim riječima, varijacija na temu, što se često pretvara u pjesničku dosjetku. To su prije obilježja određene trubadurske lirike nego Petrarkina pjesništva, no petrarkizam se u nekim pjesmama oslanjao na tu tradiciju pa je kondenziranim i doslovnim preuzimanjem njegovih motiva i postupaka, metafora i usporedbi, ona ponovno zaživjela među prvim petrarkistima. U drugom naraštaju P. Bembo (1470–1547) doveo je petrarkizam u vezu s neoplatonizmom: kodificirao ga je objavljujući Petrarkin »Kanconijer« 1501. u Veneciji kod tiskara Manuzija i temeljeći svoju gramatiku (»Zapisi o narodnom jeziku«, 1525) na primjerima iz Petrarkina i Boccacciova djela (→ bembizam). Petrarkist XVI. st., G. Della Casa (1503–56), eksperimentirao je s pjesničkom formom soneta koristeći se mnogobrojnim opkoračenjima te zanemarujući katkad i podjelu na kvartine i tercine. Posebno mjesto zauzima Michelangelo Buonarroti (1475–1564), koji je ostavio kanconijer protkan tragičnim tonovima te nekim originalnim formalnim i stilskim rješenjima. Treći naraštaj, ili južna varijanta petrarkizma, koja se veže uz napuljski kulturni ambijent, spojio je bembistički ideal izražajne elegancije s končetizmom prvih petrarkista pa se smatraju pretečama manirizma. Među njima su istaknuti L. Tansillo (1510–68) i Bernardino Rota (1508–75). Jedinstvena su pojava mnogobrojne talijanske pjesnikinje koje su se u XVI. st. vezale uz petrarkističku poetiku nadilazeći većinu Petrarkinih epigona: Veronica Gambara (1485–1550), V. Colonna (1490–1547), Isabella di Morra (1520–48), G. Stampa (1523–54), V. Franco (1546–91) i dr. U XVI. st. djelovali su i antipetrarkisti, među kojima su najpoznatiji F. Berni (oko 1497–1535) i T. Folengo (1491–1544), koji su parodirali tipični onodobni lirski frazarij i retoričke postupke.

Petrarkizam se u ostatku Europe proširio najprije u romanskim zemljama. Već u prvoj polovici XV. st. u Španjolskoj je sonete u jedanaestercima pisao Íñigo López de Mendoza (Marqués de Santillana; 1398–1458), no kako su dugo ostali neobjavljeni, sonetna forma, jedanaesterac i petrarkistička poetika zaživjeli su ondje u prvoj polovici XVI. st. u djelu J. Boscána (? 1487–1542) i Garcilasa de la Vege (1501. ili 1503–36). U francusku su književnost sonet u prvoj polovici XVI. st. uveli C. Marot (1496–1544) i M. de Saint Gelais (1491–1558), bliski maniri Caritea i prvih talijanskih petrarkista. Prvi petrarkistički kanconijer na francuskome objavio je 1544. u deseterostisima M. Scève (oko 1501–62), bliži bembističkoj struji, kao i pjesnici Plejade, P. de Ronsard (1524–85) i J. Du Bellay (1522–60). Končetizam južne varijante talijanskog petrarkizma preuzeo je u drugoj polovici XVI. st. Philippe Desportes (1546–1606). U Englesku je u prvoj polovici XVI. st. sonet uveo Th. Wyatt (1503–42), a slijedili su ga E. Spenser (1552–99), Ph. Sidney (1554–86), W. Shakespeare (1564–1616) i mnogi drugi. Specifično je za engleski petrarkizam da se oblikovao podjednako prema talijanskim i francuskim uzorima.

Među ostalim zemljama u kojima je petrarkizam imao predstavnike (Portugal, Nizozemska, Njemačka, Češka, Poljska i dr.), Hrvatska se izdvaja množinom pjesnika, posebice u Dubrovniku i Dalmaciji, gdje su djelovali Š. Menčetić (1457–1527), Dž. Držić (1461–1501), M. Vetranović (1482–1576), H. Lucić (? 1485–1553), D. Ranjina (1536–1607), D. Zlatarić (1558–1613) i mnogi dr., te trima različitim naraštajima, kao u talijanskom petrarkizmu, što također govori o razvijenoj pjesničkoj aktivnosti. Najstariju rukopisnu zbirku hrvatskih petrarkističkih pjesama počeo je zapisivati 1507. N. Ranjina, M. Držić (1508–67) djelomice je, parodirajući postupke prethodnih hrvatskih petrarkista, utemeljio antipetrarkističke elemente u svojim komedijama, premda je i sâm sastavio petrarkistički ljubavni kanconijer. Neki hrvatski petrarkisti pisali su i na talijanskome, npr. S. Bobaljević Mišetić (1529. ili 1530–80), M. Monaldi (1540–92) i L. Paskalić (oko 1500–51). Specifičnost hrvatskog petrarkizma sastoji se i u tome što u njem sonet i jedanaesterac nisu zaživjeli, a petrarkistički postupci, stil, motivi i frazarij uspješno su se oponašali u dvostruko rimovanim dvanaestercima hrvatske tradicije.

petrarkizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 20.5.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=47916>.