STRUKE:

Petrić, Frane

ilustracija
PETRIĆ, Frane

Petrić, Frane (Patritius, Patricius [pa:tri'ci∙us], Patrizzi, Franciscus), hrvatski filozof i polihistor (Cres, 25. IV. 1528Rim, 6. II. 1597). Sin Stjepana, creskoga gradskoga suca, i Marije Lupetine, rođakinje M. Vlačića Ilirika. Na temelju optužaba da radi protiv mletačke vlasti i da je pristaša protestanata, otac mu je bio osuđen na izgon iz grada te je umro u progonstvu. Petrić je prekinuo školovanje, 1538. napustio Cres i otišao sa stricem na njegovu lađu. Time je otpočeo njegov buran život, mnogobrojna putovanja (sudjelovao u ratu mletačkog brodovlja protiv Osmanlija kojim je zapovijedao A. Doria, potom u ratnim operacijama kraj Novigrada) i promjene zanimanja (trgovao knjigama i pamukom, bavio se izdavaštvom – izdao djela Giulia Camilla Delminija i B. Kotruljevića). U Veneciji je započeo školovanje za trgovca, ali je ubrzo otišao u privatnu školu svećenika Andrije Firentinca. Pod zaštitom M. Vlačića Ilirika otišao je u Ingolstadt, gdje je učio grčki i ondje ostao do rata Karla V. protiv protestanata; od 1547. u Padovi je nastavio studij medicine, ali ga je ubrzo napustio i posvetio se filozofskim i matematičkim studijima. Proučavao je filozofske i književne tekstove starih pisaca, posebice Platonovu i Aristotelovu filozofiju, upoznao bogatu tradiciju peripatetizma, spekulativno-idejno bogatstvo i raznolikost najstarijih tradicija mišljenja i sinkretističkih religija, mističku, kaldejsku, arapsku i hebrejsku predaju, egipatske hermetičke spise. Nakon očeve smrti 1551. prodavao je medicinske knjige, potom je otišao u Anconu, a odatle na kraća putovanja u Veneciju, Bolognu, Veronu, Vicenzu, Mantovu, Modenu i Ferraru. Neko vrijeme boravio je na Cipru, gdje je upravljao imanjem grofa Giorgia Contarini-Zaffa i ciparskoga nadbiskupa Filippa Moceniga, bavio se melioracijskim radovima, putovao u Španjolsku i talijanske gradove. Španjolskomu kralju Filipu II. za njegovu knjižnicu u Escorialu 1571. prodao je zbirku od 75 grčkih kodeksa filozofskoga, teološkoga, znanstvenoga i glazbenoga sadržaja, koje je ponio s Cipra (do danas ih je malo sačuvanih, ostatak je bio uništen u požaru 1671). U Ferrari predavao Platonovu filozofiju do 1592., kada je na poziv kardinala Ippolita Aldobrandinija stigao u Rim i postao profesor platonističke filozofije na Sapienzi, sve do smrti. Petrić je za svojega padovanskoga razdoblja bio član Kluba studenata Dalmatinaca, a bio je i član Zbora sv. Jeronima te član više akademija (Accademia della Crusca i Accademia della Fama).

Petrićevo je djelo ugrađeno u temelje hrvatske i svjetske filozofske i znanstvene misli. Među prvim svojim filozofskim i književnim spisima na talijanskom jeziku objavio je opsegom neveliko djelo Sretan grad (La città felice, 1550), pisano kao vodič i model za čovjekovu sreću. Utemeljujući svoja gledišta na ontološko-epistemološkim doktrinama Platona i Aristotela, Petrić ih je preoblikovao u svojoj koncepciji aristokratskoga državnopolitičkog uređenja, različito od utopijskih djela toga razdoblja. Svjedočanstvo o svestranom interesu i širokoj naobrazbi Petrić je ostavio i u drugim književnim i poetičkim te glazbenoteorijskim analizama, pridonoseći europskom duhovnomu dijalogu. U padovanskom je razdoblju napisao raspravu o pjesničkim zanosima, komentar jednoga Petrarkina soneta i rimâ Luke Contilea, kojima je dao prilog renesansnoj književnoj teoriji i kritici i tekstualnoj hermeneutici u znaku petrarkističke književne mode. Tim komentarima i nekim dijalozima (o poljupcu i ljubavnoj filozofiji), Petrićeva se djela izdvajaju iz cjeline onodobnih platonističko-petrarkistički pisanih traktata. Metodološki, povijesno-kritički, polemički i književnopovijesno Petrić je Aristotelovoj normativnoj poetici suprotstavio vlastita nova pravila (slobodan izbor sadržaja, pjesnička imaginacija, fantazija, sublimacija itd.). Jednu od važnih uloga u povijesti europske estetičko-poetičke refleksije renesanse imale su i njegove polemike vođene oko književnih rodova i vrsta, epskoga i herojskoga pjesništva, T. Tassa i L. Ariosta i dr. U tumačenju Tassova spjeva Oslobođeni Jeruzalem Petrić je kritizirao njegovu poetiku i književnoteorijske postavke u kojima slijedi Aristotela. Petrić se bavio i znanošću jezika i govora. Promišljajući odnos retorike i srodnih disciplina, gradio je teoriju jezika, procesa razumijevanja, obrazlažući svoju tezu savršene retorike-antiretorike, zasnovane kao filozofsko-znanstvene discipline, prema modelu sigurne i savršene spoznaje matematičke znanosti. Također je bio povijesno i metodičko-kritički zaokupljen i epistemologijom povijesti i povijesnom spoznajom. Raspravljao je o naravi povijesti, njezinoj istini i objektivnosti, o ulozi i mjestu povijesti u ljudskom životu i društvenoj zbilji. Njegov model znanstvene povijesti ne obuhvaća samo političku, nego i općeduhovnu, gospodarsku i kulturnu povijest. Svojom metodom, shvaćanjima i idejama utjecao je na neke teoretičare povijesti (J. Bodin), a neki ga drže modernim historiografom i originalnim misliocem. Svoj prilog polemici s Aristotelom i peripatetizmom te priklon neoplatonizmu Petrić je ostavio u opsežnom djelu Peripatetičke rasprave (Discussiones peripateticae, 1571), u kojem je analizirao život i učenje, te temeljne pojmove Aristotelove filozofije. Petrić je u njima položio temelje svoje znanosti o biću i univerzumu, koju je razvio u kapitalnom djelu Nova sveopća filozofija (Nova de universis philosophia, 1591), koje je potaknulo mnoge polemike i kritike. Nova sveopća filozofija čvrsto je izgrađen koherentan sustav filozofije, u kojem Petrić izlaže vlastitu originalnu prirodnofilozofijsku sliku svijeta, ontološka i gnoseološka shvaćanja, ugrađujući u nju elemente mnogih i različitih struja mišljenja, filozofsko-teoloških, metafizičkih i znanstvenih spekulacija. U dodatku knjizi uvrstio je hermetičke spise koje je prikupio i preveo s grčkoga na latinski, kao osnovu za utemeljenje nove, pobožne filozofije. U tom je djelu pisao i o različitim procesima u moru. Njegov opis poplava Venecije, kao i njihove povezanosti s djelovanjem vjetra na more, jedan je od prvih tiskanih opisa te poplave. Neke od njegovih ideja prihvatili su poslije G. Bruno, T. Campanella, R. Descartes, P. Gassendi, I. Newton i dr. Nakon zabrane djela izišlo je drugo, nešto promijenjeno izdanje (1593). U mnogobrojnim djelima Petrić je obradio i mnoga druga područja znanja i umijeća (geometrija, glazbena povijest, povijest ratovanja, strategija i dr.). Mnoge su njegove zamisli široko prihvaćene u europskoj znanosti. Ostala značajnija djela: Deset dijaloga o povijesti (Della historia diece dialoghi, 1560), O pjesničkom umijeću (Della poetica, 1586), O novoj geometriji (Della nuova geometria, 1587), Filozofska magija (Magia philosophica, 1593), Vojne usporedbe (Paralleli militari, 1594), autobiografsko Pismo Bacciu Valoriju (Lettera a Baccio Valori, 1866), Ljubavna filozofija (L’amorosa filosofia, 1963), Neobjavljena pisma i članci (Lettere ed opuscoli inediti, 1975).

Petrić, Frane. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 12.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=47943>.