struka(e):
ilustracija
POKRETNE TELEKOMUNIKACIJE, JAVNE – 1. pokretna postaja, 2. bazna postaja, 3. ćelija, 4. kontrola baznih postaja, 5. središnji pokretni komunikacijski centar, 6. upravljanje i nadzor

javne pokretne telekomunikacije, sustav bežične, pokretne (mobilne) telefonije u kojem korisnici za trajanja komunikacije mogu biti u pokretu, u velikom rasponu brzina, od hodanja do vožnje zrakoplovom. Rad mobitela vezan je uz javnu pokretnu telekomunikacijsku mrežu u okviru standarda Globalnoga sustava za pokretnu komunikaciju (GSM, engl. Global System for Mobile Communication).

Izuzmu li se satelitske pokretne telekomunikacije, osnovni su dijelovi takva telekomunikacijskoga sustava nepokretna (stacionarna) bazna postaja i pokretna prijamna postaja u obliku korisnikova mobitela. Iz bazne se postaje informacije (govor ili podatci) odašilju radiovalovima određene frekvencije, koristeći pritom neku od modulacijskih metoda kako bi se informacije transformirale u oblik pogodan za odašiljanje. Korisnici ostvaruju vezu s baznom postajom s pomoću mobitela samo unutar određenoga područja. Naime, bazna postaja zrači moduliranu informaciju u prostor preko antene. Dio područja što ga pokriva antena (idealno kružno ili u obliku kružnoga odsječka) naziva se ćelija, i to je osnovna jedinica u pokretnim telekomunikacijskim sustavima. Oblik ćelije obično je nepravilan, jer na njega utječu preprjeke (reljef, zgrade, vegetacija i dr.), ali se pri projektiranju kao oblik ćelije uzima šesterokut, jer, pokriva cijelu površinu bez preklapanja. Svakomu koncesionaru pokretne telefonije dodjeljuje se određeni broj frekvencijskih kanala. Oni se algoritmom pridjeljuju pojedinim ćelijama, a skup ćelija u kojem se nalaze sve moguće frekvencije bez ponavljanja naziva se grozd ćelija. U cijelome području pokrivanja pojedinoga koncesionara obično se nalazi više grozdova ćelija.

Jedna je od osnovnih značajki pokretne telekomunikacije prekapčanje postojeće veze s jedne bazne postaje na drugu. Ako korisnik, napusti područje pokriveno matičnom baznom postajom, signal i veza s tom postajom postaju nedovoljni za uspostavu komunikacije i vezu prihvaća obližnja bazna postaja s povoljnijim prijamnim signalom.

Početci pokretne telefonije sežu u 1930-e, kada se ona primjenjivala kao jednosmjerna telekomunikacija od stacionarnoga korisnika (u ono doba policijska postaja) do korisnika u vozilu. Postojao je malen broj kanala (jedan frekvencijski kanal – jedan korisnik), pa je i kapacitet bio vrlo malen. Usavršavanje modulacijskih metoda i sve veće potrebe za pokretnim telekomunikacijama pridonijeli su njihovu razvoju, a suvremeni oblik sustava postignut je u 1970-ima. Prema modulacijskim tehnikama i ostalim tehničkim svojstvima razlikuje se nekoliko generacija pokretnih telekomunikacijskih sustava. Prva je generacija bila analogna (modulacija govora frekvencijskom modulacijom), uz primjenu digitalnih modulacijskih metoda u kontrolnim kanalima. U 1990-ima pojavila se druga generacija, u cijelosti digitalna (osnovni se pojas modulirao nekom od digitalnih modulacijskih metoda). To je s obzirom na oblik telekomunikacije bila i prekretnica, jer mobilni telefon više nije bio samo uređaj za telekomunikaciju govorom, nego su se njime ravnopravno mogli prenositi i podatci, u prvom redu kratke tekstovne poruke (SMS, engl. Short Message System). U toj se generaciji, osim pristupa korisnika po frekvenciji, koristilo i pridjeljivanje korisnika po vremenu ili po kodu. Vrtoglavi porast broja korisnika pokretne telefonije te sve veći zahtjevi za kvalitetnijom i raznovrsnijom uslugom doveli su početkom novoga tisućljeća do pojave treće generacije pokretnih sustava. Tu generaciju obilježava globalnost komunikacija, u što se uključuju i satelitske telekomunikacije, koje signalom pokrivaju područja što ih zemaljskom mrežom nije moguće pokriti. Treća generacija omogućuje ponajprije veće brzine prijenosa podataka (uključujući i multimedijske sadržaje), uz značajno proširenje kapaciteta te kvalitete i vrsta usluga. Razvojem bežičnih mreža internetska je usluga dobila pokretnost u obliku pokretnog interneta. U Hrvatskoj djeluju tri koncesionara pokretnih javnih telekomunikacija: Hrvatski telekom je nacionalni mobilni operater (osnovan 1998), A1 prvi privatni koncesionar (osnovan kao VIPnet 1999–2018) i Telemach Hrvatska (osnovan kao TELE2 2005–20). (→ komunikacijski sustavi, integrirani; mreža, komunikacijska mreža)

Citiranje:

javne pokretne telekomunikacije. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/javne-pokretne-telekomunikacije>.