pokretne telekomunikacije, javne

ilustracija
POKRETNE TELEKOMUNIKACIJE, JAVNE – 1. pokretna postaja, 2. bazna postaja, 3. ćelija, 4. kontrola baznih postaja, 5. središnji pokretni komunikacijski centar, 6. upravljanje i nadzor

pokretne telekomunikacije, javne, sustav bežične, pokretne (mobilne) telefonije u kojem korisnici za trajanja komunikacije mogu biti u pokretu, tj. mijenjati svoj položaj u velikom rasponu brzina, od hodanja do vožnje zrakoplovom. Osim toga, komunikacija može povremeno biti i stacionarna. Rad mobitela vezan je uz javnu pokretnu telekomunikacijsku mrežu u okviru standarda Globalnoga sustava za pokretnu komunikaciju (GSM, engl. Global System for Mobile Communication).

Izuzmu li se satelitske pokretne telekomunikacije, osnovni su dijelovi takva telekomunikacijskoga sustava nepokretna (stacionarna) bazna postaja i pokretna prijamna postaja u obliku korisnikova pokretnoga telefona (→ mobitel) ili, ako je komunikacija podatkovna, u obliku prijenosnoga računala. Iz bazne se postaje informacije (govor ili podatci) odašilju radiovalovima određene frekvencije, koristeći pritom neku od modulacijskih metoda kako bi se informacije transformirale u oblik pogodan za odašiljanje. Korisnici ostvaruju vezu s baznom postajom s pomoću mobitela samo unutar određenoga područja. Naime, bazna postaja zrači moduliranu informaciju u prostor preko antene. Dio područja što ga pokriva antena (idealno kružno ili u obliku kružnoga odsječka) naziva se ćelija, i to je osnovna jedinica u pokretnim telekomunikacijskim sustavima. Oblik ćelije obično je nepravilan, jer na njega utječu preprjeke (reljef, zgrade, vegetacija i dr.), ali se pri projektiranju kao oblik ćelije uzima šesterokut, jer, kao najsličniji krugu, cijelu površinu pokriva bez preklapanja. Svakomu koncesionaru pokretne telefonije dodjeljuje se određeni broj frekvencijskih kanala. Oni se algoritmom pridjeljuju pojedinim ćelijama, a skup ćelija u kojem se nalaze sve moguće frekvencije bez ponavljanja zove se grozd ćelija. U cijelome području pokrivanja pojedinoga koncesionara obično se nalazi više grozdova ćelija, čime se ponavljaju pojedini frekvencijski kanali, a to osigurava veći kapacitet.

Jedna je od osnovnih značajki pokretne telekomunikacije prekapčanje postojeće veze s jedne bazne postaje na drugu. Ako korisnik, krećući se, napusti područje pokriveno matičnom baznom postajom, signal i veza s tom postajom postaju nedovoljni za uspostavu komunikacije. Međutim, vezu prihvaća obližnja bazna postaja s povoljnijim prijamnim signalom, nastavljajući bez prekida započetu komunikaciju.

Za učinkovito određivanje veličine i pokrivanja pojedinih ćelija određuju se propagacijski gubitci elektromagn. vala između bazne i prijamne postaje. Umjesto samo jednog elektromagn. vala iz jednog izvora (iz bazne ili iz pokretne postaje), na mjesto prijma unutar ćelije stiže više valova zbog refleksija i ogiba od preprjeka u prostoru. Kako valovi prelaze različite putove, dolaze u točku prijma s različitim fazama. Posljedica je toga da zbrajanjem takvih signala vrijednost polja postaje promjenljiva, što može rezultirati jakim prigušenjem signala. Ta pojava, posebno izražena pri kretanju pokretne postaje, naziva se → feding. Ona unosi određeni stupanj nesigurnosti u jakost prijamnoga polja unutar ćelije, tako da svi parametri pokrivanja, odn. stupanj pouzdanosti veze, postaju statističke veličine. I istokanalna interferencija jedna je od neželjenih pojava koja ograničava kvalitetu usluge, a potječe od susjednih grozdova u kojima se nalazi isti kanal ili skupina kanala. S obzirom na to da se elektromagn. val od bazne postaje prigušuje s povećanjem udaljenosti, poželjno je da grozdovi ne budu preblizu, tj. da ćelije budu relativno velike. Međutim, veće ćelije i manji broj grozdova smanjuju kapacitet, pa je nuždan kompromis. Kako se u spektru frekvencijski kanali nalaze jedan do drugoga, a modulacijske metode (napose digitalne) rezultiraju spektrom koji je širi od jednoga kanala, u susjednim se kanalima pojavljuje interferencija u obliku interferencijskoga šuma, koji bitno smanjuje kvalitetu veze. Opisana pojava može se držati u prihvatljivim granicama grupiranjem susjednih kanala i filtracijom.

Početci pokretne telefonije sežu u 1930-e, kada se ona primjenjivala kao jednosmjerna telekomunikacija od stacionarnoga korisnika (u ono doba policijska postaja) do korisnika u vozilu. Postojao je malen broj kanala (jedan frekvencijski kanal – jedan korisnik), pa je i kapacitet bio vrlo malen. Usavršavanje modulacijskih metoda i sve veće potrebe za pokretnim telekomunikacijama pridonijeli su njihovu razvoju, a suvremeni oblik sustava postignut je u 1970-ima. Prema modulacijskim tehnikama i ostalim tehn. svojstvima razlikuje se nekoliko generacija pokretnih telekomunikacijskih sustava. Prva je generacija bila analogna (modulacija govora frekvencijskom modulacijom), uz primjenu digitalnih modulacijskih metoda u kontrolnim kanalima. U 1990-ima pojavila se druga generacija, u cijelosti digitalna (osnovni se pojas modulirao nekom od digitalnih modulacijskih metoda). To je s obzirom na oblik telekomunikacije bila i prekretnica, jer mobilni telefon više nije bio samo uređaj za telekomunikaciju govorom, nego su se njime ravnopravno mogli prenositi i podatci, u prvom redu kratke tekstovne poruke (SMS, engl. Short Message System). U toj se generaciji, osim pristupa korisnika po frekvenciji, koristilo i pridjeljivanje korisnika po vremenu ili po kodu. Vrtoglavi porast broja korisnika pokretne telefonije te sve veći zahtjevi za kvalitetnijom i raznovrsnijom uslugom doveli su početkom novoga tisućljeća do pojave treće generacije pokretnih sustava. Tu bi generaciju trebala obilježavati globalnost komunikacija (pod motom komunikacija bilo gdje i bilo kada), u što se uključuju i satelitske telekomunikacije, koje signalom pokrivaju područja što ih zemaljskom mrežom nije moguće pokriti. Treća generacija omogućuje ponajprije veće brzine prijenosa podataka (uključujući i multimedijske sadržaje), uz značajno proširenje kapaciteta te kvalitete i vrsta usluga. Danas se rade projekcije za četvrtu generaciju pokretnih sustava, koja bi trebala ujediniti sve oblike pokretnih komunikacija, koristeći se pritom maksimalno internetskim protokolima. Razvojem bežičnih mreža internetska je usluga dobila pokretnost u obliku pokretnog Interneta. Veliki podatkovni tokovi treće generacije (do 2 Mbit/s) dopuštaju skromnu pokretljivost krajnjih uređaja (npr. prijenosna računala). – U Hrvatskoj djeluju tri koncesionara pokretnih javnih telekomunikacija: T-Mobile (počeo raditi 1996. kao Cronet), VIPnet (prvi privatni koncesionar, od 1999) i TELE2 (od 2005). (→  komunikacijski sustavi, integrirani; mreža, komunikacijska mreža)

pokretne telekomunikacije, javne. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 15.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=49051>.