poljičica, jedna od triju regionalnih inačica hrvatske brzopisne (kurzivne) ćirilice, kojom se pisalo u Poljicima i sr. Dalmaciji od XV. do XIX. st.; najčešće su se njome bilježili svakodnevni tekstovi: dopisivanja, isprave, matične knjige, oporuke, kronike, parnice; odlikuje ju povremeno oslanjanje na talijanski pravopis, npr. pri obilježavanju palatalnih glasova /lj/ i /nj/ (gl i gn, tj. 
, 
), pisanje glasa /j/ slovom jat. Njome su uglavnom pisali slavenski svećenici (»popovi glagoljaši«), franjevci i rijetki svjetovnjaci; splitska nadbiskupska kancelarija imala je posebnoga pisara koji se sa župnicima dopisivao poljičicom, a tako su činili i osmanski časnici dopisujući se s hrvatskim službenicima. Terminologija hrvatske ćiriličke paleografije nije uređena pa se nerijetko i za ovaj regionalni tip koristi tek opći naziv bosančica.
