popularna kultura, kultura koja je svima dostupna i široko rasprostranjena; svakodnevna medijska kultura koja prevladava u suvremenom društvu; zajednički skup praksa i uvjerenja koje su stekle globalnu prihvaćenost i koje obilježava medijska dostupnost i pojavnost u obliku komercijalnoga proizvoda. Sadržaj popularne kulture određen je dnevnim interakcijama, potrebama i željama te uključuje različite svakodnevne životne prakse, od prehrane i mode do masovnih (popularnih) medija i različitih oblika zabave poput športa, filma, televizije, stripa, glazbe i književnosti. U materijalnom smislu, popularna kultura skup je općenito dostupnih artefakata, odnosno široko nabavljivih industrijskih zabavnih i kulturnih (medijskih) proizvoda; ona se širila usporedno s pojavom i širenjem komunikacijskih medija (tiska, filma, radija, televizije, nosača zvuka i slike, digitalnih medija, telefonije, Interneta). Premda je popularna kultura inherentna kapitalističkim društvima – nastaje kao sustavno organiziran način trošenja slobodnoga vremena, koje je izričito odijeljeno od vremena rada – teorijski je osviještena unutar humanističkih i društvenih znanosti nakon II. svjetskog rata (kulturalni studiji, kulturalna kritika), nakon primjene lingvističkoga modela u analizi kulturnih artefakata općenito, kada je došlo do obrata prema popularnom i svakodnevnom (prema mikropovijesti, povijesti mentaliteta, povijesti svakodnevice, usmenoj povijesti i povijesti privatnoga života u historiografiji; urbanim i svakodnevnim životnim obrascima, npr. potrošačkim ritualima u etnografiji; supkulturnim zajednicama u sociologiji; »trivijalnim« i popularnim fikcionalnim tvorbama u znanosti o književnosti itd.). Tek sociološko i antropološko shvaćanje kulture, po kojem ona obuhvaća doslovno sve što čini svakodnevni život (življenu kulturu) neke društvene zajednice, otvara put pojmu popularne kulture. Dvojbe pri određenju popularnoga pritom se kreću od »onog što se sviđa velikom broju ljudi«, preko »onog što obilježava kulturu koja je suprotna visokoj kulturi« do onoga što su »ljudi proizveli sami za sebe« (R. Williams). Pritom ostaje otvoreno je li popularna kultura zapravo kulturna industrija kapitalističkih zapadnih društava, odnosno masovna industrija nametnutih obrazaca za potrošnju slobodnoga vremena, ili je ona vernakularna, autohtona kultura. U kulturalnim studijima i kulturalnoj kritici uopće popularna kultura najčešće se vidi kao kultura radničke klase suprotstavljena kulturi vladajuće klase; time se u područje popularne kulture učitava model (opozicijske i subverzivne) narodne kulture srednjovjekovlja. Zbog toga se popularna kultura nastavlja, ali i djelomice poklapa s narodnom (pučkom) i masovnom kulturom. Svi ti pojmovi pokrivaju slične fenomene, ali u različitim povijesnim kontekstima. Pod narodnom ili pučkom kulturom obično se podrazumijeva kulturna praksa nižih društvenih klasa prije industrijske revolucije, premda pritom ostaje otvoreno pitanje je li i ona tek konstrukt. Svakodnevne životne prakse novih društvenih slojeva (radničke klase) u XIX. i XX. st., u uvjetima industrijalizacije i urbanizacije kao glavnih društvenih trendova, dovele su do nastanka novih svakodnevnih kulturnih praksa (potrošački rituali, vodvilj, music hall, kino, klubovi, radio, televizija itd.). Određenja masovne kulture uvijek su potjecala s estetski visoko pozicioniranih položaja: ona je bila gledana kao kulturna industrija (Th. Adorno, M. Horkheimer), odnosno masovna proizvodnja proizvoda namijenjenih dokolici, s isključivim ciljem zarade i potvrđivanja mjesta nižeklasnih potrošača u društvenoj hijerarhiji, ali i kao opći »pad razine«, pad estetskih i moralnih vrijednosti (M. Arnold, F. R. Leavis), gubitak »aure« umjetničkog djela u »vremenu njegove tehničke reprodukcije« (W. Benjamin), ili »sofisticirani kič« (Dwight Macdonald). Takvom pejorativnom određenju svakodnevne kulture XX. st. kao masovne kulture koja nastaje pod hegemonijskim diktatom kapitala suprotstavlja se pojam popularne kulture, premda je suodnos masovnoga i popularnoga u suvremenoj kulturi i dalje višeznačan, tj. ostaje otvoreno pitanje je li ona narodna kultura ili kultura za narod. U krajnje slobodnom smislu smatra se da se popularna kultura proizvodi kroz uporabu, odnosno da – bez obzira na ideološka značenja koja je proizvođač nastojao upisati u proizvod – svaki masovni proizvod u svojoj svakodnevnoj primjeni (u praksama potrošnje, u kojima je ključan pojam zadovoljstva) može postati strategijom otpora pa time i artefaktom popularne kulture. Takvom opovrgavanju potrošačke pasivnosti odupiru se radikalniji kritičari, smatrajući da se popularnom kulturom može smatrati samo kultura koja nastaje u izričitom otporu prema dominantnim kulturnim tokovima (Stuart Hall, John Fiske). Ipak, popularnom kulturom obično se naziva upravo kultura glavnih tokova (mainstream), svakodnevna življena kultura suvremenoga svijeta, nužno određena kapitalom i redovito medijski posredovana.
