Praška škola

Praška škola (ili Praška fonološka škola, kako se označivala do Kongresa fonetike u Amsterdamu 1932), smjer strukturalne lingvistike koji se razvio u okviru ili pod utjecajem Praškoga lingvističkoga kruga. Krug je bio osnovan u listopadu 1926., a na čelu su mu bili češki lingvisti V. Mathesius, B. Trnka, B. Havránek, Karel Horálek, nešto poslije i Josef Vachek, i dr., kojima su se pridružili ruski emigranti N. S. Trubeckoj (profesor u Beču od 1922), R. O. Jakobson (od 1920. u Pragu, od 1937. profesor u Brnu) i S. O. Karcevski; s vremenom su se radu Kruga priključili i lingvisti iz drugih zemalja (D. Jones, L. Tesnière, É. Benveniste, A. Martinet, L. Hjelmslev, J. Kuryłowicz, W. J. Doroszewski, J. D. Polivanov, i dr.). Metodološka načela Praške fonološke škole trojica su Rusa izložila na I. međunarodnom kongresu lingvista u Hagu 1928. Te »Teze« (ili »Prijedlozi«) u dopunjenu obliku objavljene su 1929. u 1. broju glasila Kruga Travaux du Cercle linguistique de Prague. Nerijetko se tvrdi kako je Praška škola (samo) dalje razvijala Saussureov nauk o jeziku, pa zato treba istaknuti da su trojica Rusa prašku jezikoslovnu teoriju obogatila mnogim elementima ruske lingvističke i filološke tradicije (J. N. Baudouin de Courtenay, A. A. Potebnja, A. A. Šahmatov i dr., ruski formalisti i dr.). Metodologija Praške škole zasniva se na poimanju jezika koji se raščlanjuje kao sustav koji ima funkciju i svrhu (izražavanje i komunikaciju) pa prema tomu i sredstva primjerena takvoj svrsi. Iako, nasuprot Saussureu, ne smatraju da se mogu oštro dijeliti langue i parole, ni da između sinkronijskog i dijakronijskoga pristupa jeziku postoji jaz, Pražani su najveću pozornost posvetili suvremenim jezičnim činjenicama, jer se samo za njih može prikupiti potpuna građa i mogu se vrjednovati izravnim osjećajem. U tim su okvirima redefinirali i dijakronijski pristup jeziku (jezik ne samo što funkcionira kao sustav, nego se i razvija kao sustav), a osim genealoških razmatranja dali su značajan prinos proučavanju jezične tipologije te jezične konvergencije (pojam jezičnih saveza). Praška škola dovela je do jasnog i teoretski obrazloženog razlikovanja između fonetike i fonologije, u analizi fonema do pojma distinktivnih obilježja, do pojmova razlikovne (minimalni parovi za utvrđivanje fonema) i demarkacijske funkcije fonema, pojma označenosti (markiranosti), pojma morfonologije, na poticaj K. Bühlera do sustavnog opisa jezičnih funkcija, funkcionalnog proučavanja rečenice (uloga strukture u kontekstu), proučavanja književnog jezika itd. Okupacija Češke i II. svjetski rat prekinuli su rad Praške škole, ali su ga od 1950-ih nastavili osobito J. Vachek, Jan Firbas, Ľubomίr Ďurovič i dr., s time da se osobita pozornost posvećivala razradbi funkcionalne perspektive rečenice (polazeći od Mathesiusova nauka), proučavanju jezične tipologije (posebice V. Skalička) itd. Nakon Trubeckojeve smrti 1938. Jakobson je počeo raditi na svojem binarističkom pristupu (osobito u fonologiji) te proučavanju afazije; mnogi elementi u Martinetovoj funkcionalističkoj teoriji jezika polaze od dostignuća Praške škole ili se na njih naslanjaju.

U književnoj teoriji, na radu Praške škole temelji se suvremena strukturalistička i semiotička poetika. Praška škola izravno se nadovezuje na završne teorijske spoznaje ruskog formalizma, napose one J. N. Tinjanova i R. O. Jakobsona, te na inaugurativne strukturalističke postavke švicarskog lingvista F. de Saussurea. No razvoj je škole neodvojiv i od snažnog intelektualnoga zamaha međuratne Srednje Europe, što znači da joj se koncepcija oblikovala na plodnom znanstvenom križanju ideja fenomenologije, psihoanalize, logičkoga pozitivizma, geštaltističke psihologije. Najutjecajniji su joj predstavnici bili teoretičar i poetičar J. Mukařovský te povjesničar F. Vodička. Mukařovský je razvio pojam estetske funkcije (Estetska funkcija, norma i vrijednost kao društvene činjenice, 1936), koji podrazumijeva osamostaljivanje umjetničkog djela od njegovih društvenih funkcija, poput moralne, spoznajne, religijske, političke. No Mukařovský nije zagovarao potpuno ukidanje ostalih društvenih funkcija djela, već uspostavljanje estetske funkcije kao dominantne. Vodička je pak smještao književno djelo u područje napetosti između povijesnih i estetskih zahtjeva koje mu nameću uvjeti njegove recepcije. Mukařovský je znatno utjecao na potonje radove Jakobsona i J. M. Lotmana, utemeljitelja Tartuske škole, a na koncepciju književne povijesti Vodičke znatno se oslanjao njemački teoretičar recepcije H. R. Jauss.

Praška škola. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 24.5.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=49963>.