Bacon, Francis, barun Verulamski

ilustracija
BACON, Francis

Bacon [bẹi'kən], Francis, barun Verulamski, engleski pravnik, filozof i državnik (London, 22. I. 1561Highgate, 9. IV. 1626). Sin lorda čuvara državnog pečata kraljice Elizabete i kćeri odgojitelja Eduarda VI., školovao se u Cambridgeu, pravnu izobrazbu stekao u Londonu. Bio je barrister, državni pravobranitelj (1607), državni odvjetnik (1613), te lord čuvar državnog pečata (1617) i lord kancelar (od 1618); barun (1618) i vikont (1620/21). Sklon intrigama i beskrupulozan u postupcima, god. 1621. optužen je za podmićivanje i korupciju, zatvoren u Tower, izbačen iz parlamenta i suda, no ubrzo je pomilovan i pušten, ali se povukao iz javnog života. Bacon je jedan od utemeljitelja moderne znanosti i moderne filozofije. Polazeći od osnovnoga shvaćanja da je sveukupno ljudsko znanje potrebno postaviti na nove temelje, u skladu s potrebama i zahtjevima novoga doba, zamislio je da u opsežnu djelu izloži temeljna načela nove spoznajne metode i da prema tim načelima skupi i klasificira sve što je ljudski um dotada spoznao. Zamišljeno djelo trebalo se zvati Instauratio magna, ali ga Bacon nije uspio napisati do kraja: od cijele zamisli najvažniji je njegov Novi organon, u kojem je sažeto izložio temeljna načela svoje filozofije. Dok je još bio na studijima u Cambridgeu, uvjerio se da stara skolastička učenost ne pruža ljudima nikakva pozitivna znanja. Istinske su spoznaje samo one koje uvećavaju moć ljudi u svijetu (»čovjek je samo ono što spoznaje«), a takve spoznaje ljudi mogu steći samo ako se ponajprije oslobode različitih ukorijenjenih predrasuda ili lažnih pojmova (»idola«). Držao je da postoje četiri vrste tih predrasuda: predrasude svojstvene čovjeku kao pripadniku ljudske vrste (»idoli plemena«, idola tribus), predrasude svojstvene pojedincu zbog njegovih osobnih nedostataka što proistječu iz odgoja, navika i sl. (»idoli špilje«, idola specus), predrasude koje nastaju na osnovi jezika kao sredstva za sporazumijevanje primjerena najprosječnijim inteligencijama, a vode u verbalizam i opća mjesta (»idoli trga«, idola fori) te predrasude do kojih dolazi zbog nekritična prihvaćanja dogmatskih teza različitih filozofa (»idoli teatra«, idola theatri). Prve dvije vrste predrasuda (»plemena« i »špilje«) držao je urođenima ljudskomu duhu, a druge dvije vrste svojstvima koja se stječu u društvenom životu. I prvih i drugih predrasuda ljudi se mogu osloboditi ako odbace lažne autoritete i lažnu učenost te se potpuno oslone na iskustvo i promatranje pojava.

O Baconovoj filozofiji različito su sudili: jedni su u Baconu gledali posljednjega mislioca renesanse, koji nije poznavao ulogu matematike u prirodoznanstvu, čiji svijet ostaje predznanstvenim, dok su ga drugi držali začetnikom moderne znanosti. Kao osnovno načelo svake istinske spoznaje Bacon je proklamirao da se ona uvijek mora temeljiti na proučavanju pojedinačnih, konkretnih, empirijskih činjenica. U tom smislu on upozorava da svako istraživanje pojava mora polaziti od analize pojedinačnih stvari, kako bi se spoznaja uzdignula od pojedinačnoga preko posebnoga do općega, do spoznaje zakona (metoda indukcije). Suprotno Aristotelu, koji je silogizam stavio u središte svoje logike, Bacon je jedinom pouzdanom metodom otkrivanja istine smatrao indukciju. Samo tim putem ljudi, po Baconu, mogu upoznati zakone i doći do otkrića koja će uvećati njihovu moć nad prirodom, a to je ujedno cilj sveukupnog znanja. Za Bacona je najviša zadaća znanosti ovladavanje prirodom i svrhovito oblikovanje kulture preko spoznaje prirode, koje se očituje kao »moć«. »Moć« je uvjetovana količinom tog znanja: »tantum possumus quantum scimus«.

Baconov induktivizam zrcali se i u njegovoj tvrdnji da se sve najviše istine o svijetu mogu otkriti njegovom tehnikom »tablica višeg i nižeg reda«, koja se svodila na analizu i zapostavila sintezu. Baconu pripada povijesna zasluga što je postavio načelo eksperimenta kao najviše načelo svakoga znanstvenoga istraživanja i što je razradio induktivnu metodu spoznaje.

Bacon je napisao velik broj filozofskih, književnih, povijesnih i pravnih djela na engleskome i latinskome. Prvi njegov filozofski rad, Napredak znanosti, prva je važnija filozofska knjiga napisana na engleskom jeziku. Njegovi engleski pisani Eseji, kombinacija filozofije i poezije, imali su snažan utjecaj na oblikovanje engleskog književnog jezika i u englesku književnost uveli novi književni oblik (preuzet od Montaignea). Povremeno mu se pripisivalo autorstvo Shakespeareovih drama. Baconovi pravni radovi objavljeni su posmrtno, kao i njegovo znanstvenoutopijsko djelo Nova Atlantida (The New Atlantis, 1527). – Glavna djela: Eseji ili savjeti, građanski i moralni (The Essayes or Counsels, Civill and Morall, 1597., treće dopunjeno izd. 1625), Napredak znanosti (The Advancement of Learning, 1605., prerađeno: O dostojanstvu i napretku znanostiDe Dignitate et Augmentis Scientiarum, 1623), O mudrosti starih (De Sapientia Veterum, 1609), Novi Organon (Novum Organum, 1620), Povijest vladavine kralja Henrika VII. (The Historie of the Raigne of King Henry the Seventh, 1622), Povijest prirodna i pokusna za utemeljenje spoznaje (Historia Naturalis et Experimentalis ad Condendam Philosophiam, 1622), Nova Atlantida (The New Atlantis, 1627), Načela prava (Maxims of the Law, 1630).

Bacon, Francis, barun Verulamski. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 17.8.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=5105>.