STRUKE:

raketa

ilustracija
RAKETA, 1. Saturn V; 2. Titan 34-D; 3. D-1 Proton; 4. R-7 (A-2) Voshod; 5. Mercury - Atlas; 6. Vanguard; 7. Ariane 1; 8. Delta 3920; 9. R-7 (A-1) Sputnik

raketa (njem. Rakete < tal. rocchetto: vreteno), letjelica na mlazni (reaktivni) pogon kojim se razvija potisak neovisno o okolnome mediju, tj. izgaranjem goriva i oksidansa koje letjelica nosi sa sobom, pa se raketa može kretati i u vakuumu, npr. svemiru. Izgaranjem goriva u raketnome motoru, njegova se kemijska energija pretvara u kinetičku energiju mlaza plinova koji, izlazeći velikom brzinom kroz sapnicu motora, razvijaju reaktivnu silu za pokretanje letjelice (→ raketni pogon). Prema agregatnomu stanju goriva razlikuju se rakete s čvrstim, tekućim i hibridnim gorivom. Spremnici s gorivom, raketni motor, te sustavi za dovod goriva općenito zauzimaju najveći dio vretenasto oblikovana tijela rakete. Uz to, raketa je opremljena i sustavima navigacije i vođenja, krilima za upravljanje i stabiliziranje leta kroz atmosferu, kardanskim ovjesom motora itd. Jednostavnije rakete manjega dometa jednostupanjske su, a one namijenjene lansiranju svemirskih letjelica u pravilu su višestupanjske, tj. čini ih više zasebnih raketa povezanih u cjelinu, koje se redom odbacuju kada se gorivo potroši. Konstrukcija raketa uvelike ovisi i o njihovoj namjeni, tj. masi i vrsti korisnoga tereta što ga nose u svojem vrhu aerodinamičkoga oblika. Prema tomu razlikuju se vojne rakete (→ raketno oružje), te civilne rakete, od kojih one veće ponajprije služe u istraživanju svemira kao rakete-nosači satelita, međuplanetarnih letjelica i svemirskih brodova s ljudskom posadom (→ svemirski letovi), a one manje za geofizička istraživanja viših slojeva atmosfere, obranu od tuče, u → pirotehnici, raketnom → modelarstvu i sl.

Najstariji je podatak o raketama kineski rukopis, u kojem su opisane »strjelice letećega plamena« što su ih Kinezi upotrijebili protiv Mongola u bitki kod Pien-Kinga (1232), a činile su ih rakete pričvršćene na obične strijele kako bi postigle veći domet. Potkraj XIII. st. rakete su se u Italiji koristile u borbi protiv gusara; u XIV. i XV. st. upotrebljavale su se zapaljive rakete pri opsjedanju utvrđenih gradova (npr. pri osvajanju Carigrada 1453). Englesko raketno topništvo odigralo je važnu ulogu u napoleonskim ratovima kod Gdańska i Leipziga (1813); kao gorivo za pogon raketa služila je smjesa od 70% crnoga baruta, 14% sumpora i 16% ugljena, masa raketa iznosila je 4 do 20 kg, a najveći im je domet bio 1000 m. U drugoj polovici XIX. st. rakete su napuštene zbog slabe preciznosti i nagloga razvoja topova.

Nova epoha u razvoju rakete započela je početkom XX. st., prvim projektima i ispitivanjima raketa s tekućim gorivom. Tu je epohu obilježilo nekoliko znanstvenika, koje se smatra začetnicima suvremene raketne tehnike. Razmatranjem leta u svemir među prvima se počeo teorijski baviti ruski znanstvenik K. E. Ciolkovski, koji je 1903. objavio raspravu Ispitivanje svemirskih prostranstava reaktivnim uređajima (Issledovanie mirovyh prostranstv reaktivnymi priborami), u kojoj je postavio znanstvene osnove teorije gibanja rakete i predložio projekt višestupanjske svemirske rakete. Postizanjem velikih visina s pomoću rakete, u SAD-u se od 1909. bavio R. Goddard, koji je prvi uspio izgraditi raketu s tekućim gorivom (1926). U Francuskoj je u to doba inženjer R. Esnault-Pelterie proučavao probleme raketnoga pogona i izvodio prve pokuse s raketama. God. 1923. objavljena je u Njemačkoj knjiga H. J. Obertha Raketom do planeta, u kojoj je pored matematičke teorije rakete izneseno i nekoliko novih zamisli o konstrukciji rakete i o mogućnostima putovanja u svemir. U Njemačkoj je 1927. osnovana Udruga za svemirske letove (Verein für Raumschiffahrt), koja je izdavala časopis Die Rakete, a među istaknutim članovima bili su W. von Braun te H. Potočnik (Hermann Noordung), koji je 1928. objavio knjigu Problem vožnje svemirom. Dolaskom nacista na vlast, u Njemačkoj su istraživanja nastavljena u tajnosti, uz veliku materijalnu pomoć i pod nadzorom vojske. Probni letovi provedeni su iz poligona za raketna ispitivanja → Peenemünde. Ondje je izrađena serija raketnih projektila (A-1 do A-10). Među njima je tip A-4, poznatiji kao V-2 (prema njem. Vergeltung, odmazda), prvi put uspješno lansiran 1942., a tada je postignut domet 300 km i visina 80 km. Nakon toga uslijedila je njihova serijska izradba, pa su potkraj 1944. i početkom 1945. Nijemci lansirali više od 1000 takvih raketa prema Velikoj Britaniji, od kojih je oko 660 palo na London.

Suvremeno razdoblje raketa započelo je nakon II. svjetskog rata, kada su, nakon kapitulacije Njemačke, njem. rakete, dokumentacija, te stručnjaci odvedeni u SAD i SSSR. U SAD-u je stotinjak njemačkih stručnjaka s W. von Braunom na čelu započelo niz eksperimentalnih lansiranja, pa je tako 1949. s prvom dvostupanjskom raketom uopće (prvi stupanj V-2, drugi stupanj mala američka raketa WAC Corporal) bila dosegnuta visina oko 400 km. Sličan je program proveden u SSSR-u, koji je osim stručnjaka raspolagao i njemačkim proizvodnim pogonima te poligonom u Peenemündeu. Izradivši nekoliko usavršenih inačica rakete V-2 i ovladavši tehnologijom, u hladnoratovskom su ozračju obje velesile započele utrku u razvoju interkontinentalnih balističkih raketa, ali i onih namijenjenih istraživanju svemira. Sovjetski program rakete R-7, koji je vodio S. P. Koroljov, bio je pokrenut 1953. kako bi se izgradila raketa koja će osim nuklearnih projektila lansirati i umjetne satelite u Zemljinu orbitu. Ta raketa imala je oko središnjega prvog stupnja četiri pomoćne rakete koje se odbacuju nakon 120 sekundi leta. Prvo lansiranje izvršeno je s raketodroma u Bajkonuru, a 1957. njome je lansiran prvi Zemljin umjetni satelit Sputnik 1. Raketa R-7 nije imala poseban vojni značaj, ali je, zbog pouzdanosti (97,5% uspjelih letova), različitim inačicama te rakete (Munja, Vostok, Voshod, Sojuz) do danas ostvareno više od 1600 lansiranja. Kako bi se nadoknadila sovjetska početna prednost u osvajanju svemira, u SAD-u je bio pokrenut program Apollo radi spuštanja ljudi na Mjesec, a u sklopu toga programa i razvoj rakete Saturn, deset puta teže od R-7. Odlično koncepcijski te organizacijski postavljen projekt ostvaren je bez i jednoga neuspjelog leta, a 110 m visoka raketa Saturn V omogućila je 1969. lansiranje svemirskoga broda mase 45 t prema Mjesecu. Do danas je razvijen znatan broj raketa-nosača, odn. njihovih porodica (npr. američke Atlas, Delta, Titan, ruske Energija, Proton), a osim SAD-a i Rusije tom tehnologijom ovladavaju i druge zemlje (npr. europska raketa Ariane, kineska Chángzhēng).

Iako su današnje rakete dosegnule razmjerno visok stupanj pouzdanosti, troškovi slanja korisnoga tereta u svemir i dalje su veliki. Stoga se, već nakon programa letova na Mjesec, pojačao rad na novim koncepcijama raketnih sustava. Među njima se ističe razvoj → raketoplana, koji je potpuno ostvaren u sklopu amer. programa Space Shutlle. Međutim, zbog složenosti sustava nisu se snizili troškovi leta. Zato se i dalje razvijaju novi bespilotni sustavi za višestruko korištenje, koji bi se nakon završetka rada mogli spustiti padobranima na tlo i ponovno upotrijebiti, ili novi raketni motori, koji u istoj komori mogu koristiti više goriva, poput ruskih motora RD 701, koji pri uzlijetanju koriste kerozin i kisik, a tijekom leta učinkovitiju smjesu vodika i kisika. Radi se i na primjeni alternativnih pogona, kao što su ionski motori. Ukupan je potisak tih motora malen, ali se uz dugotrajan rad motora na međuplanetarnim letovima može dobiti tražena promjena brzine uz manji potrošak goriva.

raketa. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 10.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=51679>.