raketno oružje

ilustracija
RAKETNO ORUŽJE, AGM 86, krstareća turbomlazna raketa
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6

raketno oružje, projektil s raketnim pogonom i klasičnim, ili nuklearnim, kemijskim ili biološkim ubojitim teretom (bojnom glavom). Pokreće se i dobiva željenu brzinu izgaranjem čvrstog ili tekućega goriva smještenog u samom projektilu, pa on može biti znatno teži i ubojitiji, a njegov domet mnogo veći od dometa klasičnoga vatrenog oružja. Raketno oružje dio je raketnoga sustava, koji se osim oružja (raketa) sastoji i od uređaja i opreme za pripremu, lansiranje i djelovanje na cilju, a kadšto i od sustava za vođenje. Rakete se u osnovi dijele na nevođene, kojima se nakon lansiranja više ne može upravljati, i na vođene. S obzirom na vrstu cilja mogu biti protuzračne, protubrodske, protupodmorničke, protuoklopne; sve one mogu biti strateške ili taktičke. Prema mjestima lansiranja i cilja razlikuju se rakete površina-površina (kopno ili more), površina-zrak, zrak-površina i zrak-zrak. Rakete površina-površina rabe se za djelovanje s kopna, broda ili podmornice na ciljeve na kopnu, na vodi i u vodi, pa se dodatno dijele na više skupina (kopno-kopno ili zemlja-zemlja, kopno-brod, brod-kopno, brod-brod, brod-podmornica, podmornica-kopno, podmornica-brod i podmornica-podmornica). Za djelovanje po ciljevima na kopnu predviđene su balističke rakete, krstareće rakete te rakete raketnoga topništva (→ višecijevni bacač, raketni).

Krstareće rakete

Krstareće rakete vođene su strateške rakete koje, prateći konfiguraciju tla, lete nisko iznad površine (krstare) s upaljenim motorom sve vrijeme leta. Iako zapravo nisu rakete, zbog iste se namjene u tu skupinu svrstavaju i krilate bespilotne letjelice pogonjene turbomlaznim motorom (→ mlazni motor), a koje ujedno i brojčano prevladavaju. Krstareće rakete dometa su 2500 do 3000 km, lete uglavnom brzinom do 900 km/h, te nose veliku konvencionalnu ili nuklearnu bojnu glavu. Vrlo su precizno vođene s pomoću satelitske navigacije, inercijskoga navigacijskog sustava ili sustava uspoređivanja kontura zemljišta (npr. sustav TERCOM kakvim su opremljene američke rakete), gdje se unaprijed pohranjena slika zemljišta u memoriji rakete neprekidno uspoređuje s trenutačnom slikom zemljišta. Mogu se ispaljivati iz strateških bombardera, s lansera na zemlji, s broda ili podmornice (npr. američki Tomahawk).

Protuzračne rakete

Protuzračne rakete namijenjene su za uništavanje zrakoplova, helikoptera, raketa i dr. ciljeva u zračnom prostoru. Zbog napadačke uloge zrakoplovstva, potrebe masovne zaštite vlastitih snaga iz zraka i male učinkovitosti klasičnoga protuzračnog topništva, one su glavno oružje protuzračne obrane. Odlikuju se velikom brzinom i manevarskim sposobnostima, a rabe gotovo sve načine daljinskoga samovođenja. Razlikuju se sustavi koji izravnim pogotkom uništavaju cilj (što zahtijeva i veću točnost vođenja), od sustava u kojih veća bojna glava s blizinskim upaljačem osigurava uništenje cilja čak i ako nije izravno pogođen. Osim točnosti, važna je mogućnost prepoznavanja ciljeva kao prijateljskih ili protivničkih te elektroničkog ometanja i protuometanja. Rakete zrak-zrak imaju najveće manevarske sposobnosti. Samonavođenjem s pomoću infracrvenih zraka osigurava se načelo »ispali i zaboravi«, ali su takvi sustavi znatno smanjena dometa i ovisni o vremenskim uvjetima; poluaktivno radarsko samonavođenje zahtijeva ozračivanje cilja radarom sa zrakoplova nosača; aktivno radarsko samonavođenje zbog smještaja radara u raketi povećava njezine izmjere. Rakete kopno-zrak mogu biti različitih veličina i dometa. Tako rakete kratkoga dometa (do 4,5 km) nosi i poslužuje jedna osoba, imaju navođenje infracrvenim zrakama, a ispaljuju se s ramena ili vozila (npr. ruske Strijela i Igla, američki Stinger), dok su najsloženiji dalekometni sustavi namijenjeni za protuzračnu i proturaketnu obranu na udaljenosti većoj od 60 km, a osim lansera, obuhvaćaju i više jedinica sustava za vođenje smještenih na vozilima (npr. američki Patriot, ruska S300). Radi lakšega praćenja oklopnih postrojbi, koje su česti ciljevi napada iz zraka, protuzračne se rakete uglavnom ispaljuju s pokretnih lansera na vozilima, a veći sustavi mogu se nalaziti na lanserima koji se vuku. Rakete brod-zrak ugrađene su na gotovo sve ratne brodove, a neki su ratni brodovi namijenjeni isključivo za protuzračno ratovanje u zaštiti flotnih sastava, morskih konvoja te nosača zrakoplova i helikoptera. Mornarički protuzračni sustavi moraju omogućiti istodobnu zaštitu od niskoletećih zrakoplova, zrakoplova na velikim visinama te krstarećih i dr. protubrodskih raketa. Zbog toga se sve više radi na povezivanju mornaričkih raketnih sustava (protubrodskih, protupodmorničkih, protuzračnih) u cjelinu; takav je primjer američki integrirani sustav Aegis.

Protubrodske rakete

Protubrodske rakete taktičke su mornaričke rakete za gađanje površinskih plovnih ciljeva. Imaju veliku bojnu glavu, a domet im je 50 do 200 km; takve su rakete npr. američki Harpoon, francuski Exocet, sovjetska SS-N-2, švedska RBS-15. U prvom dijelu staze (putanje) imaju programsko vođenje, zatim inercijsko, a u završnom dijelu putanje samonavođenje s pomoću aktivne radarske glave u kombinaciji s pasivnim radarskim ili drugim senzorom; visina se namješta na startu i nadzire radiovisinomjerom, pa raketa pri mirnome moru leti gotovo dodirujući površinu. Najstarije su se rakete lansirale iz brodskih palubnih hangara ili nepokretnih palubnih lansera. Suvremeniji je lanser onaj koji se zajedno s raketom postavlja na unaprijed uređeno palubno ležište, ujedno služi i kao kontejner za čuvanje rakete, a nakon lansiranja se odbacuje. S većih se brodova rakete lansiraju iz univerzalnih lansera za vertikalno lansiranje ili iz potpalubnih izvlačivih lansera. Uz prilagodbe, protubrodske rakete mogu se lansirati s podmornica, iz zraka ili s mobilnih obalnih lansera, a mogu se koristiti i za ciljeve na zemlji. Neki su od tih sustava tolikoga dometa da se mogu svrstati i u strateške.

Protupodmorničke rakete

Protupodmorničke rakete nose dubinsku bombu ili torpedo. Prva takva raketa uvedena je potkraj II. svjetskog rata; bila je to nevođena dubinska bomba s raketnim motorom, imala je domet od 510 km, a aktivirala se vremenskim, hidrostatskim ili blizinskim upaljačem. Danas se protupodmorničke rakete (npr. američka ASROC) s broda obično lansiraju iz vertikalnog ili iz okretnoga palubnoga višecijevnog lansera, zatim se vode k mjestu iznad podmornice, nakon čega ispuste torpedo ili dubinsku bombu u more i sonarnim ju vođenjem (aktivnim, poluaktivnim ili pasivnim) vode prema podmornici. U kombinaciji sa sonarom koristi se i detekcija deformacija Zemljina magnetskoga polja nastalih zbog pristnosti velikoga metalnog tijela podmornice.

Protuoklopne rakete

Protuoklopne rakete namijenjene su za uništavanje tenkova, oklopnih prevožnjaka (transportera) i dr. vozila te utvrđenih objekata na udaljenostima do 5 km. Zahvaljujući jednostavnoj uporabi i prenosivosti, njihovim je uvođenjem pješaštvo znatno razvilo mogućnost borbe protiv oklopništva. Ispaljuju se s ramena, prenosivoga lansera, vozila, helikoptera ili zrakoplova. Učinkovitost im ovisi o njihovoj probojnosti oklopa i točnosti sustava vođenja, koji su unaprjeđivani tijekom nekoliko generacija tih raketa. Prvi protuoklopni sustavi bili su nevođeni, npr. američki bazooka ili M72 LAW, ruski RPG-7 (→ bazuka). Prva generacija vođenih protutenkovskih raketa navodi se ručno; pripadaju joj npr. sovjetske rakete Maljutka, kod kojih operator kroz durbin simultano promatra cilj i let rakete, koju preko žice što se odmotava s kalema u raketi, sve do njezina pogotka u cilj, navodi upravljačkom palicom. Druga je generacija (npr. američki BGM-71 TOW, ruska 9K33 Osa) poluautomatski vođena, tj. operator mora pratiti samo cilj do nailaska rakete kojom se upravlja preko žice, radijskim signalom ili obilježavanjem cilja laserom. Suvremeni sustavi III. generacije (američki Javelin, izraelski Spike), zahvaljujući navođenju infracrvenim zrakama ili drugom sustavu samonavođenja, rade na načelu »ispali i zaboravi«, uz uporabu dvostrukih (tandem) kumulativnih bojnih glava za uništenje tenkova s reaktivnim oklopom. Danas se za protuoklopnu borbu sve više razvijaju sustavi kod kojih se raketa ispaljuje s helikoptera ili zrakoplova.

raketno oružje. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 16.2.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=51683>.