razarač, brz višenamjenski ratni brod za borbu protiv ratnih i trgovačkih brodova, podmornica, zrakoplova, lakih pomorskih snaga i objekata na obali. Štiti velike ratne brodove u plovidbi, boju i na sidrištu, brani ili napada pomorski promet, napada pomorske baze i dr. dijelove mornaričke infrastrukture, izviđa, patrolira i pretražuje veća morska područja, napada kopnene snage u obalnome pojasu, prevozi manje desante i pruža vatrenu potporu iskrcavanju na obalu. Naoružan je raketnim, proturaketnim, topničkim, torpednim, protupodmorničkim i protudiverzantskim naoružanjem, te helikopterima i uređajima za protuelektroničku borbu. Osim klasičnoga može imati i nuklearno oružje.
U drugoj polovici XIX. st. počela je masovna izgradnja okretnih brodova naoružanih torpedima (torpiljarki). Kako bi obranila brodovlje od njihovih napada, Velika Britanija počela je graditi tzv. razarače torpiljarki (brodovi klase Daring, istisnine 250 t, brzine 27 čvorova, naoružani jednim topom od 76 mm, trima topovima od 57 mm i trima torpednim cijevima). Razvoj razarača bio je nastavljen, uz povećanje brzine, istisnine, polumjera djelovanja i dr. U I. svjetskom ratu bili su opremljeni za protupodmorničku borbu, provodili su najraznovrsnije svakodnevne operativne zadaće, a posebno su bili uspješni u uskim morima, na Baltiku, Jadranu i Sjevernome moru (npr. ruski razarači klase Novik izrazito napadačke namjene, istisnine 1260 t, brzine 36 čvorova, s 4 topa od 100 mm i 4 torpedne cijevi). Između dvaju ratova ustalile su se osobine razarača, bilo im je dodano naoružanje za protuzračnu obranu, istisnina im je porasla do 1500 t, brzina do 38 čvorova, a glavno naoružanje činilo je četiri ili pet topova od 120 do 138 mm. Neke su mornarice gradile još veće i brže razarače, tzv. vođe flotile. Na početku II. svjetskog rata bilo je oko tisuću razarača naoružanih topovima, protuzračnim topovima, torpedima i dubinskim bombama. Tijekom rata užurbano su se gradili i zbog velikih gubitaka (685 razarača). Glavna im je zadaća bila zaštita konvoja i većih ratnih brodova od podmornica i zrakoplova te potpora amfibijskim desantima. Pojavila se i nova potklasa pratećih (eskortnih) razarača, manje brzine i istisnine, pretežito naoružanih za protupodmorničku borbu. Nakon II. svjetskog rata nastavljena je gradnja razarača klasičnih osobina. Oko 1960. počele su se ugrađivati rakete brod-zrak (u SAD-u) i brod-brod (u SSSR-u), uvedena je nuklearno-biološko-kemijska obrana, a razarači su opremani i tegljenim sonarom, uređajem za demagnetizaciju, helikopterima, suvremenim borbenim sustavima i sustavima za protuelektroničku borbu, zapovjedno-informacijskim sustavima te elektroničkim uređajima za navigaciju i vezu. Danas su razarači najteži površinski ratni brodovi za višestruku namjenu (u odnosu na krstarice iz II. svjetskog rata slične su istisnine, ali mnogo veće vatrene moći). Od novih klasa (npr. američki razarači klase Zumwalt, britanski klase Daring), očekuje se precizno djelovanje po točkastim ciljevima na kopnu raketnim i topničkim naoružanjem, visok stupanj preživljavanja i mala razina zamjetljivosti.
