razoružanje

razoružanje, postupno uklanjanje pojedinih vrsta oružja ili oružanih sustava radi ograničavanja naoružanja i stvaranja međunarodne stabilnosti. Prema opsegu može biti potpuno i djelomično. U geopolitičkome smislu razlikuje se unutardržavno i međudržavno razoružanje, te regionalno, nadregionalno i globalno razoružanje, a prema brojnosti država koje obuhvaća može biti jednostrano, dvostrano i višestrano. Obično je i sastavni dio mirovnih operacija. Razoružanje se često poduzimalo nakon ratne pobjede, kada se nametalo poraženoj strani radi onemogućivanja obnove njezine vojne moći. Od kraja XIX. st. razoružanje je važna tema u međunarodnoj politici (→ haške konvencije). U okviru Lige naroda bilo je poduzeto ograničavanje pomorskoga naoružanja, sporazumom pet vodećih pomorskih sila potpisanim u Washingtonu 1922., a 1932–34. djelovala je Konferencija o razoružanju (na prvome zasjedanju 1932. sudjelovalo je 60 država članica Lige naroda), koja nije postigla očekivane rezultate. Nakon I. i II. svjetskog rata razoružanje je bilo među glavnim instrumentima vladavine poraženim državama (mirovnim i drugim ugovorima iz 1919–20. bilo je predviđeno razoružanje Njemačke i njezinih saveznika, uz potpuno raspuštanje njemačkih oružanih snaga, a slične mjere donesene su i 1945. na Potsdamskoj konferenciji). Osnutkom UN-a obnovljeno je međunarodno zanimanje za globalno razoružanje. Godine 1946. Opća skupština UN-a donijela je prvu rezoluciju o razoružanju (bila je istaknuta potreba za smanjenjem naoružanja, a posebno onoga za masovno uništenje). U okviru UN-a bile su osnovane Komisija za atomsku energiju (1946) i Komisija za klasično naoružanje (1947), koje su 1952. spojene u Komisiju za razoružanje (engleski United Nations Disarmament Commission, akronim UNDC). Pod okriljem UN-a od 1956. djeluje Međunarodna agencija za atomsku energiju, zadužena i za sprječavanje uporabe te energije u ratne svrhe. U okolnostima izrazite blokovske politike, Komisija za razoružanje nije mogla biti učinkovita. Od 1979. održava se Konferencija o razoružanju. Godine 1980. UN je osnovao i Institut za proučavanje razoružanja (engleski United Nations Institute for Disarmament Research, akronim UNIDR). Od 1982. UN je imao i zaseban odjel za pitanja razoružanja, koji je više puta (1992., 1997., 1998) bio reorganiziran i preimenovan, a 2007. iz njega je nastao Ured za poslove razoružanja (engleski United Nations Office for Disarmament Affairs, akronim UNODA).

Razoružanje se smatralo ključnom pretpostavkom svjetskoga mira u pokretu država koje su prihvatile nesvrstanost, kao i u mnogobrojnim međunarodnim i nevladinim organizacijama. Posebno važne bile su međunarodne inicijative za smanjenje nuklearnog oružja i stvaranje bezatomskih zona. Od 1960-ih, početkom detanta, postignuto je više međudržavnih sporazuma koji se odnose na različite aspekte razoružanja: o zabrani nuklearnih pokusa pod vodom, u atmosferi i svemiru (1963), o neširenju nuklearnog oružja (1968), o zabrani postavljanja oružja za masovno uništavanje na morsko dno (1971), o zabrani biološkog i dijelom kemijskog oružja (1972), o ograničavanju podzemnih nuklearnih pokusa (1974), o uklanjanju raketa srednjeg i kraćega dometa u Europi (1987), o konvencionalnim oružanim snagama u Europi (1990), o zabrani kemijskog oružja (1993) i dr. Zasebne pregovore o razoružanju vodili su SAD i SSSR, među kojima su najpoznatiji Pregovori o ograničavanju strategijskoga naoružanja (engleski Strategic Arms Limitation Talks, akronim SALT), koji su se vodili od 1969. Sporazum SALT I postignut je 1972., a odnosio se na ograničavanje broja sovjetskih i američkih interkontinentalnih raketa (engleski Intercontinental Ballistic Missile, akronim ICBM) i njihovih nosača (lansera), strategijskih proturaketnih sustava (engleski Anti-Ballistic Missile, akronim ABM), strategijskih raketa smještenih na nuklearnim podmornicama (engleski Submarine Launched Ballistic Missile, akronim SLBM), strategijskih bombardera i dr. Prema Stockholmskom institutu za proučavanje međunarodnoga mira (engleski Stockholm International Peace Research Institute, akronim SIPRI), SSSR je 1974. imao 1567 interkontinentalnih raketa (ICBM), a SAD 1054, SAD je imao 456 strategijskih bombardera, a SSSR 140, SSSR je imao 664 sustava SLBM, a SAD 656, itd. Te su se vrste strategijskoga naoružanja ponovno pokušale ograničiti sporazumom SALT II iz 1979. Potom su slijedili, od 1982., američko-sovjetski pregovori o smanjivanju strategijskoga naoružanja (engleski Strategic Arms Reduction Talks, akronim START), koji su 1991. rezultirali sporazumom (START 1). Početkom 1993. SAD i Rusija potpisali su sporazum START 2, koji ograničava ukupan broj nuklearnih glava na 3500, broj sustava SLBM na 1750, i dr. Kako bi se olakšalo nadgledanje primjene pojedinih sporazuma o razoružanju i uspostavilo međudržavno povjerenje, više država potpisalo je 1992. sporazum o otvorenom nebu (omogućuje nadzor stranim izviđačkim zrakoplovima). Unatoč postignutim sporazumima o razoružanju na globalnoj razini, ono i dalje ostaje neostvareno u mnogim aspektima. Sporazum START 2 ratificiran je u SAD-u 1996, a u Rusiji 2000, no nakon što je SAD odustao od produljenja sporazuma o ograničenju ABM sustava (potpisanog 1972. na 30 godina), Rusija se povukla iz sporazuma START 2.

Osporavanje razoružanja u naravi je proizvodnje različitih vrsta oružja, koja je važan dio pojedinih nacionalnih gospodarstava. Godine 2004. ukupna vrijednost prodaje naoružanja u svijetu, koju je ostvarilo 100 vodećih tvrtki, iznosila je 268 milijarda USD; prednjače tvrtke iz SAD-a s udjelom od 63% (vodeće su Boeing s 27,5 milijarda USD, Lockheed Martin s 26,4 milijarde USD, Northrop Grumman s 26 milijarda USD, Raytheon sa 17,2 milijarde USD i dr.), te Velike Britanije s udjelom od 12% (BAE Systems s 19,8 milijarda USD). Od 2001. do 2005. prema udjelu u ukupnom izvozu konvencionalnoga naoružanja u svijetu su vodeće bile Rusija (31%) i SAD (30%), te Francuska (9%), Njemačka (6%) i Velika Britanija (4%). Godine 2005. svjetski izdatci za vojsku iznosili su oko 1118 milijarda USD (porast od 3,4% u odnosu na 2004), od čega 48% otpada na SAD; slijede Velika Britanija, Francuska, Japan i Kina s udjelima od 5% do 4%. Nuklearno oružje kao prijetnja svjetskomu miru i dalje ostaje predmet pregovora o razoružanju.

Prema SIPRI-jevim podatcima početkom 2016. u svijetu je oko 15 400 nuklearnih glava (operativno spremnih, neaktivnih i dr.). Najviše ih imaju Rusija (7290) i SAD (7000), potom Francuska (300), Kina (260) i Velika Britanija (215); Pakistan posjeduje materijal za proizvodnju oko 110–130 nuklearnih glava; Indija za približno 100–120, Izrael za približno 80, a Sjeverna Koreja za desetak nuklearnih glava. Broj operativno spremnih nuklearnih glava, raspoređenih na raketne i druge nosače, procjenjuje se na približno 4120. Najviše ih imaju SAD (1930) i Rusija (1790), a potom Francuska (280) i Velika Britanija (120).

razoružanje. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 17.9.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=52052>.