Renner [rε'nəɹ], Karl, austrijski političar, državnik i publicist (Dolní Dunajovice, njem. Unter-Tannowitz, Moravska, 14. XII. 1870 – Beč, 31. XII. 1950). Studirao pravo u Beču (1891–96). Nakon studija radio je kao bibliotekar u knjižnici državnog parlamenta (Wiener Parlamentsbibliothek) čijim je zastupnikom postao 1907. Kao teoretičar austromarksizma tvorac je teorije o tzv. kulturnonacionalnoj autonomiji naroda u Austro-Ugarskoj (federalizacija). Nakon I. svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske bio je 1918–20. prvi kancelar neovisne Austrije i njezin ministar vanjskih poslova. Premda je njegova vlada sastavila privremeni ustav (uključivao je detronizaciju Habsburgovaca) i donijela opsežno socijalno zakonodavstvo te tako stvorila temelje Prve republike (1918–38), nije uspio spriječiti gubitak dijelova teritorija austrijskih povijesnih pokrajina u korist Italije, Čehoslovačke i Kraljevine SHS (mir u Saint-Germainu 1919). Nakon radničkog ustanka u Beču (1934) bio je uhićen, a 1938. je odobrio Anschluss. Nakon oslobođenja Austrije bio je predsjednik privremene vlade (V–XII. 1945), a potom prvi predsjednik Druge republike (1945–50). Djela: Pravni instituti privatnoga prava i njihova socijalna funkcija (Die Rechtsinstitute des Privatrechts und ihre soziale Funktion, 1904), Marksizam, rat i Internacionala (Marxismus, Krieg und Internationale, 1917), Na prijelazu dvaju doba (An der Wende zweier Zeiten, 1946) i Čovjek i društvo (Mensch und Gesellschaft, 1952).
