rock-glazba

ilustracija
ROCK GLAZBA, Rolling Stones

rock-glazba [rɔk], općenit naziv za oblik popularne glazbe koji je evoluirao iz američkoga rock and rolla 1950-ih, a potom se od 1960-ih razgranao u različite podžanrove.

Prvotno značenje engleskog izraza rocking and rolling (ljuljanje i kotrljanje) odnosilo se na ljuljanje brodova na oceanskim valovima, potom i na duhovne crkvene rituale među američkim crnačkim stanovništvom, te u smislu naglašeno seksualnih konotacija, a kao glazbeni termin rock and roll ulazi u uporabu 1940-ih i 1950-ih u SAD-u (radijski glazbeni urednik Alan Freed osobito je zaslužan za njegovo uvođenje u popularnu terminologiju).

Ishodišta rock and rolla valja tražiti u supkulturi mladih ranih 1950-ih na jugu SAD-a, u radovima pionira žanra kao što su Elvis Presley, Chuck Berry, Gene Vincent, Little Richard, Jerry Lee Lewis, Bill Haley i dr. »Rocket 88« (1951) Ikea Turnera i sastava Kings of Rhythm prijelomna je točka u kojoj se rani rhythm and blues, jump blues i swing pretapaju u rock and roll. No tek u opusu E. Presleya sredinom 1950-ih žanr postiže punu komercijalnu i kritičarsku afirmaciju, premošćujući dotadašnje rasne i društvene razlike. Izvedba skladbe »Rock Around The Clock« (1955) B. Haleya i sastava The Comets smatra se ključnom u integriranju ranoga rock and rolla u svjetsku srednju glazbenu struju.

Rock and roll u najčišćem obliku podrazumijeva troakordnu strukturu, naglašenu melodioznost, pamtljiv i ponavljajući refren, primjenu četveročetvrtinske mjere, te snažan backbeat (ritmički naglasak na drugoj i četvrtoj, tj. nenaglašenoj dobi). U pravilu se izvodi na električnim instrumentima (gitara, bas-gitara, bubanj, klavir), s vokalom i u manjoj postavi, sastavljenoj od (tipično) četiri ili više glazbenika. No, ta definicija u praksi doživljava niz odstupanja u svim elementima, ponajprije u pratećoj postavi koja može uključivati i primjenu drugih instrumenata, npr. razne vrste klavijatura/sintesajzera, puhačku sekciju (najčešće saksofon), gudačke instrumente, dodatne udaraljke i dr.

Od kraja 1960-ih izraz rock primjenjuje se na glazbu koja je stvaralački kompleksnija, ambicioznija, umjetnički i tematski izazovnija i svirački zahtjevnija od rock and rolla ali i od pop-glazbe (u užem smislu), dizajnirane pretežno ili isključivo za top-ljestvice, tj. za masovnu i manje zahtjevnu publiku. Tematski raspon rocka se također proširuje, varirajući od uobičajenih (ljubav, seks, zabava) do društvenih i političkih pitanja, te različitih oblika iskazivanja nonkonformizma.

U razvoju rocka, ali i popularne glazbe u najširem smislu (kao krovnoga naziva za sve podžanrove), prepleću se mnogi američki kulturni utjecaji XX. stoljeća. Tako shvaćen, rock je rezultat sinteze crnačkoga bluesa i rhythm and bluesa, jazza i swinga, te bijelih idioma (country and western i tradicionalni folk-napjevi). Izvorima valja pribrojiti vokalne duhovne napjeve (gospel), ragtime, američku pop-glazbu prve polovice XX. stoljeća (tzv. Tin Pan Alley; naziv proizlazi iz newyorške adrese na Manhattanu na kojoj su bili smješteni uredi ključnih izdavača notnih zapisa), a na prijelazu 1950-ih u 1960-e tzv. Brill Building pop (po zgradi na Manhattanu, u 49. ulici u New Yorku), koji je odlikovala ritmička propulzivnost, aranžmanska i autorska uglađenost, te preokupacija adolescentskim motivima.

Ranih 1960-ih u Kaliforniji nastaje instrumentalni surf rock (ključni predstavnik Dick Dale) kao spoj reskih, istrzanih zvukova električnih gitara, tribalnih udaraca bubnja te električnoga bluesa 1950-ih, dok se vokalna inačica žanra (The Beach Boys) etablirala kao ravnopravni dio svjetskoga pop-mainstreama.

Nakon što su se 1960-ih pjesme niza američkih blues-izvođača (Robert Johnson, Muddy Waters, Howlin’ Wolf, Elmore James, Willie Dixon, John Lee Hooker i dr.) našle na repertoaru mladih bjelačkih britanskih sastava (The Rolling Stones, The Animals, The Yardbirds), evolucija rocka poprima nova obilježja: u opusu spomenutih rock-izvođača američki se blues prilagođava adolescentskom urbanom tržištu Velike Britanije i Europe. Toj tzv. britanskoj invaziji pripadaju i The Beatles, koji su u autorskom, izvođačkom, aranžmanskom, harmonijskom i produkcijskom pogledu nadogradili temelj rock and rolla 1950-ih i osmislili prototip samodostatnog pop/rock-sastava koji sklada, aranžira i izvodi vlastiti materijal. Prva generacija engleskih sastava povezuje se i s terminom Merseybeat ili, skraćeno, beat (engl.: tempo, naglašeni ritam), a odnosi se na izvođače s područja Liverpoola koji su nasljeđe rock and rolla 1950-ih povezali s elementima rhythm and bluesa i skiffle-glazbe (podvrsta folka i bluesa koja se većinom izvodila na instrumentima kućne izradbe). Zahvaljujući njima, a i drugim suvremenicima (The Kinks, The Who i dr.), trendovski se fokus većim dijelom prebacuje u Veliku Britaniju i Europu, a definicija rock-glazbe dodatno se zamagljuje. Razlog valja tražiti u činjenici da je riječ o izrazito eklektičnoj formi, koja se kontinuirano regenerira uz pomoć novih izvora. Sredinom i potkraj 1960-ih blues-osnova nadograđena je virtuoznošću mladih rock-izvođača, formirajući podžanr blues-rock (John Mayall & The Bluesbreakers, Alexis Korner, Ten Years After, rana postava sastava Fleetwood Mac, Paul Butterfield, Mike Bloomfield, Rory Gallagher i dr.). Istodobno soul, kao fuzija sekularnih tema, rhythm and bluesa i elemenata afroameričke duhovne tradicije (gospela), postaje integralni dio svjetske rock-glazbe u širem značenju (Marvin Gaye, Curtis Mayfield, Aretha Franklin, Al Green itd.).

S druge strane, etabliranjem Boba Dylana srednja pop-struja svoj izražajni vokabular proširuje elementima društveno osviještenoga folka s izvorima u stvaralaštvu Woodyja Guthrieja, obogaćenoga literarnom nadgradnjom. Tako nastaju temelji folk-rocka (The Byrds i dr.), te podžanr country rock, kojega sazrijevanje od kraja 1960-ih dodatno potiču inovatorski postupci Grama Parsonsa i srodnih izvođača.

Naglašenije fragmentiranje popularne glazbe i rocka kao njezine dominantne forme 1960-ih i početkom 1970-ih ogleda se u nastanku i komercijalnom zamahu psihodeličnoga rocka i psihodelične supkulture koja je radikalizirala poeziju, glazbu i scensku izvedbu, sintetizirajući sve komponente u multimedijsku rock-izvedbu (Jefferson Airplane, The Doors, Grateful Dead, Love, Quicksilver Messenger Service na zapadnoj obali SAD-a, te Pink Floyd, Traffic i dr. u Velikoj Britaniji). Jimi Hendrix pokazao se ključnim gitarističkim inovatorom u procesu objedinjavanja hard rocka, bluesa, psihodeličnoga rocka, jazza i funka.

Elementi električnoga bluesa i psihodelije, distorzirane gitarističke i agresivnije vokalne dionice sažimaju se u podžanru hard rocka, koji u svojoj bučnijoj i pretjeranijoj formi prerasta u heavy metal. U radovima ključnih ranih izvođača (Deep Purple, Led Zeppelin i Black Sabbath) nemoguće je razaznati jasne granice između tih dviju podžanrovskih oznaka (kasniji važniji predstavnici: Metallica, Iron Maiden, Megadeth i dr.).

Progresivni rock odbacuje trominutnu formu konvencionalne pop/rock-pjesme uvođenjem ambicioznijih autorskih, sviračkih i produkcijskih postupaka, te koristeći se motivima preuzetima iz klasične glazbe, teatra i književnosti (Yes, Emerson, Lake & Palmer, Genesis, King Crimson). U terminološkome smislu (osobito u analizama američkih kritičara) art rock i progresivni rock dijele mnoge značajke i gotovo su istoznačnica, no predstavnici art rocka (David Bowie, rana postava sastava Roxy Music, Brian Eno, Lou Reed, Frank Zappa) u manjoj se mjeri koriste pseudoklasičnim i psihodeličnim motivima, a više iskustvima koja (preuzeta iz avangardne glazbe, jazza i teatra) postaju dio subverzivne camp-strategije.

Tijekom 1970-ih u Britaniji nastaje glam rock (Marc Bolan, Slade, rana ostvarenja D. Bowieja i Alicea Coopera, Roxy Music), dok se u Njemačkoj tzv. kraut rock svjesno udaljava od angloameričke rock-tradicije zadirući u polje elektroničke i avangardne europske glazbe (Can, Tangerine Dream, Neu!).

Kombinirajući estetiku eksperimentalne i avangardne glazbe, poezije, vizualne umjetnosti i rock and rolla, sastav The Velvet Underground (zajedno s The Stooges, MC5 i The New York Dolls) kreirao je temelje punk rocka (Sex Pistols i The Clash u Engleskoj, Ramones u SAD-u) i novoga vala, kojega predstavnici (Television, Talking Heads, Magazine, Devo, Blondie, Elvis Costello i dr.) raskidaju veze s blues-korijenima rock-glazbe.

Nihilizam punk rocka, kao i njegove smišljeno agresivne izvedbe, lišene aranžmanskih ukrasa, ne izvire samo iz ciničnog odnosa prema društvenoj stvarnosti i javnome životu, nego i iz negativnog stava spram većine prethodnih žanrovskih odsječaka popularne kulture. Na nasljeđe punka i new wavea s prijelaza 1970-ih u 1980-e naslanjaju se hladni pesimizam gothic rocka (Bauhaus, Joy Division), te artificijelnost synth popa (Duran Duran, Spandau Ballet, Ultravox).

Većina podžanrova i stilova unutar rock-glazbe 1990-ih i poslije kombinacija su već afirmiranih oblika. Nastao u Seattleu kao lokalni, a potom i globalni fenomen, grunge (Nirvana, Pearl Jam, Soundgarden, Alice in Chains) stapa estetiku punka, hard rocka i heavy metala, a britpop (kao izravna britanska reakcija; predstavnici Oasis, Pulp, Blur i dr.) uspostavlja poveznice s pop/rock-melodioznošću 1960-ih. Oba se pravca u stanovitoj mjeri preklapaju s terminom indie rock (od engl. independent: neovisan) koji od 1980-ih naovamo razvija strategiju nezavisnog djelovanja u odnosu na velike diskografske kuće; u užem smislu, riječ je uglavnom o gitarističkoj glazbi ogoljenije strukture, svjesno odmaknutoj od srednje struje, te bliskoj bijeloj studentskoj publici (The Smiths, Pavement i dr.).

Svaka terminološka rasprava o rock-glazbi nužno vodi do pojma autentičnosti, tj. umjetničkog idealizma suprotstavljenoga masovnosti (kao i činjenici da je rock dobrim dijelom bio prisiljen funkcionirati u skladu s mehanizmima međunarodnih korporacija). Kao artikulacija supkulture mladih, oblikovanih na društvenim marginama, rock istodobno teži individualnom izrazu i najširoj publici. To je, uz postojano hibridnu i samoobnavljajuću prirodu, osnovna odlika dominantne glazbene forme druge polovice prošloga stoljeća. U XXI. st. značaj i vitalnost rocka i većine njegovih podvrsta znatno su umanjeni.

Hrvatska rock-glazba

Iako se zbog specifičnih političkih i kulturnih okolnosti bivše države rock-glazba u Hrvatskoj razvijala smanjenom dinamikom u odnosu na svjetsku, ona je u žanrovskom i evolucijskom smislu, osobito u kasnijim etapama, funkcionirala kao izravna posljedica kretanja na globalnoj sceni. U embrionalnoj, reproduktivnoj fazi početkom 1960-ih dominirala je instrumentalna rock-glazba pod jakim utjecajem svjetski uspješnih sastava poput The Ventures i Shadows (posebno skladbe »Apache«), a zvučnom spektru ubrzo se dodaju i vokalne dionice. Prvom domaćom rock and roll snimkom smatra se »Svi trče oko Sue« u izvedbi zagrebačkog sastava Bijele strijele iz 1962 (prepjev pjesme »Runaround Sue« Diona DiMuccija iz 1961). Početno obličje hrvatskoj rock-sceni dali su i sastavi Atomi, Crveni koralji, Lotosi, Delfini, Dinamiti, te šibenski sastav Mi kao rani predstavnici domaće fuzije rocka i soula.

Pod umjetničkim pseudonimom Matt Collins, pjevač i skladatelj Karlo Metikoš razvio je 1960-ih uspješnu međunarodnu karijeru, najprije na pariškoj i francuskoj rock and roll sceni, a potom i u drugim dijelovima Europe.

Pjevač i skladatelj Drago Mlinarec ključna je kantautorska pojava kasnih 1960-ih. Godine 1966. osnovao je Grupu 220. Singl »Osmijeh« prva je važna hrvatska autorska rock-skladba, a album »Naši dani« (1968) pionirsko ostvarenje hrvatske i jugoslavenske rock-diskografije, nastalo pod utjecajem psihodelije i angloameričke flower power estetike. Taj album ujedno je i početna točka Mlinarčeve samostalne karijere, kojom je pod utjecajem B. Dylana, Neila Younga i drugih priznatih kantautorskih veličina, proširio poetski vokabular domaćega rocka i kantautorskoga popa.

Jedna od prijelomnih točaka hrvatske rock-glazbe prvi je album Josipe Lisac »Dnevnik jedne ljubavi« (1973), konceptualni rad (s autorskim potpisom K. Metikoša i Ivice Krajača) koji »kronološki« bilježi emotivne etape dvoje zaljubljenih protagonista.

Početkom 1970-ih sastav Time (osnovan u Zagrebu 1971) objedinjuje elemente jazz rocka te instrumentalistička iskustva progresivnoga rocka, što se osobito prepoznaje na ambicioznom prvijencu »Time« (1972), te djelomično na drugom ostvarenju »Time II« (1975). U žanrovske okvire progresivnoga rocka uklapa se i sastav Drugi način (osnovan 1974. u Zagrebu), posebno s prvijencem »Drugi način« (1975). Iste godine na ruševinama Grupe 220, a pod vodstvom Huseina Hasanefendića, s radom počinje Parni valjak. Zamišljen u početku kao svojevrsni zagrebački ekvivalent Bijelom dugmetu, sastav se poslije razvija u mainstream-instituciju hrvatske rock i pop-glazbe, prihvaćajući različite estetske principe: od tzv. boogie rocka na prva dva albuma (»Dođite na Show«, »Glavom kroz zid«) preko novoga vala i ska-glazbe (»Gradske priče«, 1979., »Vruće igre«, 1980) do akustičnih formi, te tzv. klasičnoga rocka u njegovim različitim oblicima.

Svjetski uzlet i afirmacija punka i new wavea na prijelazu 1970-ih u 1980-e izravno potiču hrvatsku inačicu žanrova. Iako je masovniji proboj doživio u Zagrebu ostvarenjima sastava Azra i Film, te ranim radovima Prljavoga kazališta, zametci hrvatskog punka i novoga vala podjednako intenzivno (i u radikalnijem obliku) nastaju u Rijeci pionirskim doprinosom sastava Paraf i Termiti. Pod vodstvom Branimira Johnnyja Štulića, tročlana postava Azre (utemeljene u Zagrebu 1976) ostavila je dubok trag sintezom novovalne sviračke energije, osobnih motiva te političkih i društvenih komentara. Estetika sastava Film (Zagreb, 1979) više se oslanjala na melodioznije pop-forme, dok se novovalni opus sastava Haustor (Zagrebu, 1979) i Darka Rundeka u samostalnom izdanju osjetnije nadahnjuje iskustvima teatra, art rocka, domaće narodne glazbene baštine i tzv. world music glazbe.

Tijekom 1980-ih britanski trendovi, osobito synth pop i post punk, ostavljaju traga u stvaralaštvu formacija Denis & Denis (Rijeka, 1982), zagrebačkog sastava Boa, te sastava Dorian Gray, kojega koncepcija obuhvaća i neke aspekte art rocka. Sastav Zvijezde slijedio je obrasce američkog heartland rocka na tragu Brucea Springsteena, donekle zadržavajući izvornu estetiku novovalnoga sastava Patrola iz kojeg je poniknuo njihov autor i pjevač Renato Metessi.

U drugoj polovici 1980-ih etablirali su se sastavi s izvorištima u punku, bluesu i garažnome rocku. Psihomodo pop adaptira urbanu filozofiju američkih punk i protopunk-izvođača (The Velvet Underground, Iggy Pop, Ramones) ugrađujući njezine elemente najprije u domaći rock underground, a potom u srednju struju. Sastav Majke (Vinkovci, 1983) također reflektira protopunk i hard rock estetiku ključnih žanrovskih protagonista (MC5, The Stooges i dr.), a u kasnijim etapama (također Goran Bare samostalno) istražuje i američke korijenske žanrove, osobito blues i country-rock.

Školski primjer alternativnog izvođača riječki je sastav Laufer te njihov osnivač Damir Urban, koji poslije u sklopu projekta Urban & 4 nudi vlastitu retrofuturističku viziju suvremenog art rocka. Pitkiju stranu riječke scene predstavlja sastav En Face, s jasnijim opredjeljenjem u smjeru melodioznosti gitarističkoga popa i indie rocka (album »S dlana Boga pala si«, 1994).

Subverzivna ishodišta u pankerskoj »estetici ružnoga« prepoznaju se u glazbi utjecajnog riječkog sastava Let 3, izraslog iz zajedničkog temelja Termita, sastava Let 2, te multimedijskog projekta Strukturne ptice. Specifičnosti istarske scene prepoznaju se u opusu sastava Gustafi, regionalne rock and roll institucije glazba koja je sazdana od rhythm and bluesa, rocka i tex mexa, uz intenzivno korištenje elemenata istarske narodne baštine. Fuzija rock-glazbe i elemenata etnoglazbe prisutna je i u opusu sastava Šo!Mazgoon, Vještice i dr.

Propulzivna svjetska alter rock gibanja 1990-ih ostavljaju traga i u opusu zagrebačkog sastava Pips Chips & Videoclips, autorska koncepcija kojega od prvoga zapaženoga nastupa 1992 (singl »Dinamo ja volim«) nadahnuće crpi iz različitih formi: punka, indie rocka, britpopa, psihodelije, kabarea i dr. Unutar užih i radikalnijih okvira punk rocka djeluju KUD Idijoti (Pula, 1981), te Hladno pivo (Zagreb, 1988), koje se postupno prilagođavalo radiofoničnim zakonitostima srednje struje. Sisački sastav Bambi Molesters funkcionira kao domaći izdanak instrumentalnog američkoga surf rocka iz prve polovice 1960-ih.

U širem smislu, kraj prošloga i dosadašnji tijek novoga stoljeća obilježava retroestetika koja se manifestira raznovrsnim rekonstrukcijama rock-prošlosti. Preneseno na suvremenu rock-scenu, u tom se smislu ističu primjeri punk/ska revival sastava Kawasaki 3P, potom kolaž akustičnog indie rocka i americane sastava Pavel, postpsihodelija novije inkarnacije sastava Mayales te, uz ostale, kombinacija retro soula, pop rocka i funka sastava Jinx.

rock-glazba. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 19.7.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=53123>.