struka(e):
ilustracija
ROLLING STONES, 1981.
ilustracija
ROLLING STONES, Brian Jones

Rolling Stones, The [δə ru'liŋ stunz], britanski rock-sastav koji su 1962. u Londonu osnovali pjevač Mick Jagger i gitarist Keith Richards (r. 1943). Podjednako važan član prve postave bio je gitarist Brian Jones (1942–69), dok je konačan oblik sastav dobio priključivanjem basista Billa Wymana (r. 1936) i jazzom nadahnutoga bubnjara Charlieja Wattsa (1941–2021) te 1969. gitarista Micka Taylora (r. 1949), kojega je 1975. zamijenio Ron Wood (r. 1947). Kao vrsni poznavatelji čikaškoga bluesa, ime su odabrali prema skladbi Muddyja Watersa »Rollin’ Stone« (engleski: skitnica), isprva izvodeći raznovrstan repertoar koji su činili standardi rhythm and bluesa, soula i rock-glazbe, prilagođeni britanskoj bjelačkoj mladenačkoj publici. Rane uspjehe postigli su obradama drugih izvođača (singlovi »Come On« Chucka Berryja i »Not Fade Away« Buddyja Hollyja), kakve su, uz prvu važniju autorsku skladbu »Tell Me (You’re Coming Back)«, većinom zastupljene na debitantskom albumu The Rolling Stones (1964). Predstavivši se kao nekonformistična, buntovna, energična protuteža prihvatljivijoj estetici Beatlesa, s Jaggerom kao pjevačem dojmljive scenske pojave i Richardsovim ritmički čvrstim gitarističkim riffovima, na idućim albumima The Rolling Stones No. 2 i Out of Our Heads (oba 1965) i dalje kombiniraju tuđe (»Time Is on My Side« Jerryja Ragovoya, »Cry to Me« Berta Bernsa) s vlastitim skladbama (»I’m Free«, »Heart of Stone«), dočim su singlom »The Last Time«, objavljenim početkom iste godine postigli širu popularnost. Vrhunac je toga razdoblja njihova najpoznatija pjesma »(I Can’t Get No) Satisfaction« (lipanj 1965) koja je, zahvaljujući zajedljivim stihovima o globalnoj komercijalizaciji suvremenog društva te očitim seksualnim aluzijama, zadobila status svojevrsne himne zapadnjačke urbane mladeži.

Album Aftermath (1966) prvo je njihovo ostvarenje u cijelosti ispunjeno isključivo skladbama Jaggera i Richardsa (»Out of Time«, »Lady Jane«, »Under My Thumb«), ujedno vrhunac iznimnog sviračkog umijeća B. Jonesa (na više instrumenata), čiji doprinos zbog ovisnosti o narkoticima od tada postupno slabi do otpuštanja iz sastava 1969. Nakon podilaženja psihodeličnim trendovima na slabije uspjelom albumu Their Satanic Majesties Request (1967), povratak prirodnijem, karakteristično agresivnijem rock-zvuku s korijenima u bluesu označava sljedeće godine singl »Jumpin’ Jack Flash«. Vrhunac opusa sastava obilježili su potom album Beggars Banquet (1968) na kojem su rock-temelji (političkim previranjima nadahnuta »Street Fighting Man«) uspješno prošireni elementima sambe (»Sympathy for the Devil«), folka, country-glazbe i ponovno bluesa, te albumi Let It Bleed (1969), Sticky Fingers (1971) i iznimno utjecajni Exile on Main St. (1972) koje odlikuje specifična inačica izvornih američkih idioma, od onih već korištenih do gospela i južnjačkog soula, elemente kojih su uspjelo nadograđivali (skladbe »Gimme Shelter«, »Midnight Rambler«, »Brown Sugar«, »Wild Horses«, »Tumbling Dice«, »Rocks Off«, »Shine a Light«). Istodobno objavljuju vrlo popularne singlove od kojih su mnogi kasnije postali dijelom standardnog rock-repertoara, npr. »As Tears Go By«, »Paint It Black«, »Ruby Tuesday«, »Honky Tonk Woman«.

Na manje energičnim ostvarenjima Goats Head Soup (1973., s kultnom baladom »Angie«), It’s Only Rock ’n Roll (1974) i Black and Blue (1976) u oprobane žanrovske okvire ugrađuju komponente reggaea i funka, a naklonost kritike potvrđuju albumom Some Girls (1978), kojim su ujedno, s hitom »Miss You«, prodrli dublje u pop s elementima disco-glazbe. Nakon albuma Tattoo You (1981., s hitom »Start Me Up«), objavljuju manje uspjela ostvarenja (Undercover, 1983; Dirty Work, 1986; Steel Wheels, 1989). Od 1990-ih njihova karijera dobiva nov zamah spektakularnim svjetskim turnejama i zapaženim albumima (Voodoo Lounge, 1994; Bridges to Babylon, 1997., s ljubavnom baladom »Anybody Seen My Baby?«; A Bigger Bang, 2005). Na ostvarenju Blue and Lonesome (2016) uspješno su reinterpretirali standarde blues-izvođača koji su ih nadahnuli u početcima karijere (Willie Dixon, Little Walter, Howlin’ Wolf, Jimmy Reed i dr.).

Iako već dulje djeluju kao dio establišmenta i globalne industrije zabave, njihov opus i scenska pojava iznimno su utjecali na popularnu glazbu druge polovine XX. st. Kao najdugovječniji i, uz Beatlese, najutjecajniji rock sastav u povijesti redefinirali su granice modernog rock-izraza u estetskom i ikonografskom smislu. Dobitnici su mnogobrojnih počasti, priznanja i nagrada, a 1989. uvedeni su u Kuću slavnih rock and rolla (Rock and Roll Hall of Fame). Retrospektivni dokumentarni film Uragan unakrsne vatre (Crossfire Hurricane, 2012., redatelj Bretta Morgen) snimljen je u povodu pedesete obljetnice osnutka sastava.

Citiranje:

Rolling Stones, The. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/rolling-stones-the>.