Rolling Stones, The

ilustracija
ROLLING STONES, 1981.
ilustracija1ilustracija2

Rolling Stones, The [δə r61595u'liŋ st61595unz], britanski rock-sastav, osnovan 1962. u Londonu.

Premda je ideja o zajedničkoj skupini začeta ponovnim susretom školskih prijatelja Micka Jaggera (Michael Philip Jagger, r. 1943) i Keitha Richardsa (r. 1943) na željezničkoj postaji u Dartfordu u listopadu 1961., jednako važan član prve postave bio je gitarist i multiinstrumentalist Brian Jones (1942–69). U prvome razdoblju sudjelovao je i škotski pijanist Ian Stewart (1938–85), koji je zbog »vizualne neuklopljenosti« 1963. izgubio status ravnopravnog člana, ali je zadržao ulogu povremenoga vanjskog suradnika i koncertnog menadžera. Konačan oblik sastav je dobio priključivanjem basista Billa Wymana (William George Perks Jr.; r. 1936) i jazzom nadahnutoga bubnjara Charlieja Wattsa (Charles Robert Watts; r. 1941) te se nametnuo kao nekonformistična, buntovna, senzualnija protuteža pitkoj, općeprihvatljivoj estetici Beatlesa.

Kao pripadnici tadašnjega londonskoga boemskog undergrounda i vrsni poznavatelji čikaškoga bluesa, sastav su (na Jonesov prijedlog) nazvali po pjesmi Muddyja Watersa »Rollin’ Stone« (engleski: skitnica). U to vrijeme još uvijek bez Wattsa i Wymana (s basistom Dickom Taylorom, koji je poslije osnovao sastav The Pretty Things), koncertno su debitirali 12. srpnja 1962. u londonskom klubu Marquee. Njihov repertoar u početku su činili standardi američkoga rhythm and bluesa, soula i rock and rolla, prilagođeni mentalitetu bijele, adolescentske britanske publike.

Povezavši se s menadžerom i producentom Andrewom Loogom Oldhamom, sklapaju ugovor s diskografskom kompanijom Decca, te 1963. objavljuju prvi singl »Come On«, reinterpretaciju pjesme Chucka Berryja. Prvi veći uspjeh na glazbenim ljestvicama postižu izvedbom skladbe »Not Fade Away« Buddyja Hollyja. Album prvijenac The Rolling Stones (1964) bio je većinom sastavljen od interpretacija žanrovskih klasika, ali je uključivao prvu važnu originalnu skladbu skladateljskog tandema Jagger – Richards, »Tell Me (You’re Coming Back)«.

Na idućim izdanjima, The Rolling Stones No. 2 i Out of Our Heads, repertoar proširuju tuđim pjesmama (»Time Is on My Side« Jerryja Ragovoya, »Cry to Me« Berta Bernsa), istodobno skladajući kvalitetan autorski materijal (»I’m Free«, »Heart of Stone«). Singlom »The Last Time« (1965) postigli su uspjeh s obiju strana Atlantika i započeli neprekinut niz kritičarski i komercijalno uspješnih autorskih pjesama. Vrhunac je toga razdoblja skladba »(I Can’t Get No) Satisfaction« (lipanj 1965) koja, zahvaljujući zajedljivim stihovima o globalnoj komercijalizaciji suvremenog društva te očitim seksualnim aluzijama, dobiva obilježja svojevrsne himne frustrirane urbane mladeži.

Aftermath (1966) prvo je ostvarenje Rolling Stonesa u cijelosti ispunjeno autorskim materijalom (»Out of Time«, »Lady Jane«, »Under My Thumb« i dr.). Album je ujedno vrhunac instrumentalističkog doprinosa Briana Jonesa (gitare, sitar, cimbala, marimba), čija uloga u sastavu (kao posljedica uzimanja narkotika) od tada postupno slabi. Bez obzira na to što je sadržavao nekoliko kvalitetnih skladbi (»She’s a Rainbow«, »2000 Light Years from Home«), album Their Satanic Majesties Request (1967) općenito se smatra pretencioznim i neuspjelim podilaženjem (tada popularnim) psihodeličnim trendovima.

Singl »Jumpin’ Jack Flash« (1968) označava povratak prirodnijemu, agresivnijemu zvuku s korijenima u bluesu. Iste godine izlazi odlično ocijenjeni album Beggars Banquet koji, uz rock-temelje (političkim previranjima nadahnuta »Street Fighting Man«), proširuje stilsku paletu elementima sambe u pjesmi »Sympathy for the Devil« te arhivskog folka i country bluesa (»Factory Girl«, »Dear Doctor«). Beggars Banquet prvi je u nizu od četiri vrijedna studijska ostvarenja iz razdoblja 1968–72. Za snimanja LP-ja Let It Bleed (izvanserijske skladbe »Gimme Shelter« i »Midnight Rambler«) gitarist Mick Taylor zamjenjuje Briana Jonesa koji umire od posljedica utapanja.

Taylorov tehnički besprijekoran, nenametljiv, fluidan i melodiozan svirački stil obilježit će razdoblje do 1974. Na ostvarenju Sticky Fingers (1971) te iznimno utjecajnom dvostrukom albumu Exile on Main St. (1972) skladateljski par Jagger – Richards ponudio je vlastitu inačicu izvornih američkih idioma (od akustičnog i električnog bluesa do country and westerna, gospela i južnjačkoga soula), kojega je elemente nadograđivao, reinterpretirao, redizajnirao te nerijetko nadmašivao vlastitim autorskim rukopisom u skladbama poput »Brown Sugar«, »Wild Horses«, »Tumbling Dice«, »Rocks Off«, »Shine a Light« i dr.

Na manje energičnim (iako solidnim) ostvarenjima Goats Head Soup (1973), It’s Only Rock ’n Roll (1974) i Black and Blue (1976., s novim gitaristom Ronom Woodom kao zamjenom za Taylora) u standardne žanrovske okvire sastav ugrađuje komponente reggaea i funka. Albumom Some Girls (1978), snimljenim i objavljenim u jeku punk/novovalne groznice, učvrstili su reputaciju kod kritike, te su (zahvaljujući hitu »Miss You«) prodrli dublje u srednju pop-struju zahvaćenu disco-stilizacijama. Album Tattoo You (1981) uključivao je još jedan rock-standard, »Start Me Up«, nakon čega se njihove aktivnosti postupno prorjeđuju. Albumi Undercover, Dirty Work i Steel Wheels obilježili su najmanje nadahnuto razdoblje u povijesti sastava.

Od 1990-ih njihova karijera bilježi nov zamah visokoprofitabilnim, spektakularnim turnejama i sporadičnim studijskim albumima (Voodoo Lounge, Bridges to Babylon, A Bigger Bang). Na projektu Blue and Lonesome (2016) uspješno su reinterpretirali standarde probrane iz repertoara blues-izvođača koji su ih u početku karijere nadahnuli (Willie Dixon, Little Walter, Howlin’ Wolf, Jimmy Reed i dr.).

Bez obzira na činjenicu da već dulje funkcioniraju kao dio establišmenta (i u skladu s vlastitim pravilima unutar globalne industrije zabave), njihov opus i ukupna pojava prekrojili su popkulturni krajolik prošloga i početka ovoga stoljeća. Kao najdugovječniji i najutjecajniji sastav britanskog blues-vala 1960-ih, u kasnijim etapama karijere uspjeli su kreirati i potom nadrasti vlastiti mit, redefiniravši parametre modernog rock-izraza – u glazbenom, estetskom i ikonografskom smislu.

Retrospektivni dokumentarni film Crossfire Hurricane (2012) redatelja Bretta Morgena snimljen je u povodu pedesete obljetnice nastanka sastava. The Rolling Stones su dobitnici mnogobrojnih počasti, priznanja i nagrada (Grammy, Juno, nagrade časopisa New Musical Express, Billboard i Q, World Music Award, itd.). Godine 1989. uvedeni su u Kuću slavnih rock and rolla (Rock and Roll Hall of Fame).

Rolling Stones, The. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 15.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=53269>.