Russell, Bertrand

ilustracija
RUSSELL, Bertrand
ilustracija1ilustracija2

Russell [rʌ'səl], Bertrand (Arthur William), britanski filozof i matematičar (Trelleck, Wales, 18. V. 1872Penrhyndeudraeth, Wales, 2. II. 1970). Iz plemićke obitelji (od 1931. bio je earl i član britanskog Doma lordova). Proučavao je matematiku, filozofiju, moralne znanosti (etiku) i ekonomiju u Engleskoj i Njemačkoj. Doktorirao je 1895. tezom »Esej o temeljima geometrije« na Trinity Collegeu, gdje je potom bio profesor (do 1916. i ponovno od 1944). Istaknuo se zagovaranjem pacifizma (zbog čega je 1916. bio otpušten), angažmanom u borbi protiv nuklearnoga naoružanja, uspostavom Pugwashke konferencije o znanosti i svjetskim zbivanjima, borbom protiv zlouporabe znanosti u vojne svrhe, napadima na politiku SAD-a u Indokini i dr. Bio je među osnivačima Svjetske akademije umjetnosti i znanosti, te suosnivač (s J.-P. Sartreom) neformalnoga Međunarodnog tribunala za ratne zločine (1966). Njegovo je filozofsko djelovanje prošlo nekoliko faza. Isprva se vezao uz matematički pristup filozofiji, prihvativši sustav platonističkoga realizma, po kojem se matematički entiteti javljaju kao istinski temelj zbilje. Na osnovi toga i filozofiju je, kraće vrijeme, promatrao kao analitičku znanost djelomice neovisnu o iskustvu. Iz te je faze proizašlo trosveščano izdanje Principia mathematica (1910–13), napisano s A. N. Whiteheadom, koje je uspostavilo logički konstruktivizam kao novi smjer u filozofiji i matematici. Njime je nastojao objasniti da i zdravorazumska i teorijska spoznaja imaju jedinstven izvor u izravnom subjektivnom doživljaju. No ubrzo se, samokritičkim promatranjem vlastitoga djelovanja, okrenuo ideji logičkog atomizma, koja tvrdi da se svijet sastoji od nezavisnih osjetilnih podataka međusobno povezanih logičkim relacijama. Oni se promatraju kao objektivne vanjske konstrukcije korespondentne znanstvenoj svijesti. Osim filozofskoga, važno je i njegovo djelovanje kao logičara, napose formulacijom tzv. Russellova paradoksa (1901), kojim je pokazao nelogičnost petog aksioma logičke analize aritmetike G. Fregea. Na tim je temeljima razvijao vlastite pozicije te postao jedan od utemeljitelja suvremene matematičke logike. Jedan od najutjecajnijih intelektualaca XX. stoljeća i dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1950. za promicanje humanističkih ideala u svojim djelima, napose Povijesti zapadne filozofije (A History of Western Philosophy, 1945). Napisao je više od 50 knjiga iz područja filozofije (napose povijesti filozofije, filozofije jezika, filozofije znanosti, logike, filozofije matematike, etike), religije, sociologije, povijesti i politike. Ostala značajnija djela: Njemačka socijaldemokracija (German Social Democracy, 1896), Principi matematike (The Principles of Mathematics, 1903), Naša spoznaja izvanjskoga svijeta (Our Knowledge of the External World, 1914), Uvod u matematičku filozofiju (Introduction to Mathematical Philosophy, 1919), Analiza uma (The Analysis of Mind, 1921), U što vjerujem (What I Believe, 1925), Zašto nisam kršćanin (Why I Am Not a Christian, 1927), Analiza tvari (The Analysis of Matter, 1927), Brak i moral (Marriage and Morals, 1929), Obrazovanje i društveni poredak (Education and Social Order, 1934), Pohvala dokonosti (In Praise of Idleness, 1935), Moć: nova društvena analiza (Power: A New Social Analysis, 1938), Istraživanje o značenju istine (An Inquiry into the Meaning of Truth, 1940), Ljudsko znanje: njegov obuhvat i ograničenja (Human Knowledge: Its Scope and Limits, 1948), Moj filozofski razvoj (My Philosophical Development, 1959), Autobiografija (Autobiography, I–III, 1967–69).

Russell, Bertrand. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 26.5.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=53768>.