Schleicher [šlại'əɹ], August, njemački jezikoslovac, indoeuropeist i slavist (Meiningen, 19. II. 1821 – Jena, 6. XII. 1868). Studij teologije započeo je 1840. u Leipzigu, nastavio 1841–43. u Tübingenu, gdje je upisao još filozofiju i semitske jezike, potom je u Bonnu studirao klasičnu filologiju, jezike Bliskog istoka, germanske dijalekte, a habilitirao se 1846. iz indijskih jezika i književnosti te poredbene gramatike. Prvo je predavao na Sveučilištu u Bonnu, 1848. uključio se kao novinar u revolucionarna gibanja u Europi i proučavao slavistiku, od 1850. predavao je na Sveučilištu u Pragu klasičnu filologiju, poredbeno jezikoslovlje, sanskrt i germanistiku, a 1857. zbog neslaganja s vlastima prešao je na Katedru poredbenoga jezikoslovlja u Jeni. Pod utjecajem G. W. F. Hegela razvijao je predodžbu o jeziku kao organizmu koji ima pretpovijesno i povijesno razdoblje, razvija se, dozrijeva i propada. Razradio je klasifikacijski sustav indoeuropskih jezika metodologijom prirodnih znanosti, slično botaničkoj sistematizaciji, od 1853. razrađuje svoju jezikoslovnu teoriju rodoslovnoga stabla (Stammbaumtheorie) kao oblik prikaza srodstvenih odnosa među indoeuropskim jezicima. Poredbenom je metodom pokušavao rekonstruirati indoeuropski prajezik i na njem je napisao oglednu basnu. Predstavnik je razdoblja biološkoga naturalizma u povijesti jezikoslovlja (→ biologizam). Glavna su mu djela Poredbena povijest jezika (Zur vergleichenden Sprachgeschichte, 1848), Nauk o crkvenoslavenskom oblikotvorju (Formenlehre der kirchenslawischen Sprache, 1852), Priručnik litavskoga jezika (Handbuch der litauischen Sprache, I–II, 1856–57), Kompendij poredbene gramatike indoeuropskih jezika (Compendium der vergleichenden Grammatik der indogermanischen Sprachen, I–II, 1861–62), Darvinska teorija i jezikoslovlje (Die Darwinsche Theorie und die Sprachwissenschaft, 1863).
