Schmidt [šmit], Johannes, njemački jezikoslovac, indoeuropeist (Prenzlau, Pruska, 29. VII. 1843 – Berlin, 4. VII. 1901). Studirao je klasičnu filologiju 1860–62. u Bonnu, potom do 1865. povijest jezikoslovlja, indoeuropeistiku (profesor A. Schleicher) i slavistiku u Jeni, gdje je doktorirao. Habilitirao se 1868. u Bonnu. Bio je gimnazijski profesor 1866–68. u Berlinu, zatim do 1873. profesor germanskih i slavenskih jezika na Sveučilištu u Bonnu, 1873–76. profesor na Sveučilištu u Grazu, te profesor indoeuropskoga jezikoslovlja u Berlinu. Bio je vodeći predstavnik berlinske škole indoeuropskih studija. Namjesto Schleicherove teorije rodoslovnoga stabla, u tumačenje jezičnoga razvoja i srodstvenih odnosa među indoeuropskim jezicima uveo je teoriju valova (Wellentheorie): nove su se osobine indoeuropskih prajezika širile u koncentričnim valovima prema periferiji (poput valova nastalih bacanjem kamenčića u vodu) pa nema oštrih granica unutar jezične obitelji. Pisao je o morfologiji i dijalektologiji grčkog jezika, o palatalizaciji u sanskrtu i baltoslavenskim jezicima, o odnosima među pojedinim indoeur. jezicima. Glavna su mu djela Povijest indoeuropskoga vokalizma (Zur Geschichte des indogermanischen Vocalismus, I–II, 1871–75), Genetski odnosi indoeuropskih jezika (Die Verwandtschaftsverhältnisse der indogermanischen Sprachen, 1872), Tvorba množine indoeuropskoga srednjeg roda (Die Pluralbildungen der indogermanischen Neutra, 1889).
