struka(e):

senat (latinski senatus, od senex: starac).

1. U rimskom pravu, izvorno, u doba rimskoga kraljevstva, »vijeće staraca« kao savjetodavno tijelo rimskoga kralja. Prema tradiciji, prvobitan broj senatora (100) ustanovio je Romul. U doba republike, središnja ustavna institucija u Rimu. Senatore su postavljali konzuli, a zatim cenzori. Broj senatora tada se povećao na 300; Sula ga je poslije podigao na 600, Cezar na 900, a August opet spustio na 600. Senatorska dužnost bila je u pravilu doživotna, čime se u Rimu postupno stvarao senatorski stalež kao vladajuća nasljedna aristokracija. Senat je u to doba bio najvažnije tijelo rimske vanjske i unutarnje politike; njegovi akti (senatus consulta) odsudno su djelovali na rimski politički i pravni život. Nastankom carstva, u doba principata, senat je gubio važnost i ovlasti, i postao pukim instrumentom carske moći preko kojega je car provodio svoje odluke, a u doba dominata bio je sveden tek na gradsko vijeće Rima, bez ikakva političkog utjecaja. Senatus populusque Romanus (akronim SPQR; Rimski senat i narod) bila je formula koja se ispisivala na vojnim zastavama, javnim zgradama i sl., a izražavala je misao da rimska država počiva na volji rimskog senata i naroda.

2. U nekim kasnosrednjovjekovnim i ranonovovjekovnim državama (npr. Dubrovačkoj Republici), naziv za tijelo, sastavljeno od iskusnijih članova, koje odlučuje o osjetljivijim političkim pitanjima.

3. U suvremenom značenju, naziv za (gornji) dom parlamenta. Najčešće se pojavljuje u složenim, federalnim državama (SAD, Australija), ali postoji i u unitarnim državama (Italija, Poljska). Senat održava ravnotežu vlasti tako što štiti načelo manjine, jer zastupa interese užih jedinica (teritorijalnih, grupnih, interesnih), za razliku od zastupničkoga (donjega) doma, koji zastupa opće interese, odnosno interese većine. Izbor senatora razlikuje se od sustava do sustava: mogu ih birati izravno građani (SAD), mogu se birati posredno – tako da jedinice koje senat zastupa imenuju senatore iz redova svojih zakonodavnih ili izvršnih tijela (Francuska) ili ih imenuje savezni premijer (Kanada), te kombinacijom tih dvaju tipova, tako da dio senatora izravno biraju građani, a dio imenuje (najčešće) predsjednik države (Italija). U nekim državama bivši predsjednici republike imaju pravo postati doživotni članovi senata (Čile). Mandat senatora obično je duži od mandata zastupnika zastupničkoga doma. Pasivno biračko pravo za senat najčešće je određeno višom granicom životne dobi, što se obrazlaže nužnošću osiguranja stabilnosti i kontinuiteta državne politike.

Citiranje:

senat. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/senat>.