struka(e):

sirska crkvena glazba, glazba u sirskoj kršćanskoj liturgiji. Postoje četiri stare glazbene tradicije: asirijska, sirska pravoslavna, melkitska i maronitska. Razlikuju ih teološki, povijesni i organizacijski aspekti, a ujedinjuju sirski jezik, sirska Biblija, himni i dio sakralne literature. Asirijska tradicija, izrazito semitske provenijencije, proširila se u srednjem vijeku Putem svile sve do Indije, Tibeta i Kine; osobito njeguje recitiranje psalama i tzv. qāle (melodije), a služi se modalnim (pretežno perzijskim) sustavom. Sirska pravoslavna ili jakobitska liturgija sadrži više tekstova grčkoga podrijetla iz stare antiohijske tradicije, ali je u osnovi slična asirijskoj tradiciji. Uz neke grane unijatske sir/ij/sko-antiohijske Crkve, ona jedina posjeduje sustav tzv. crkvenih načina analogan ljestvičnim sustavima bizantske crkvene glazbe i rimske gregorijanike. Melkitska liturgija bliska je bizantskoj tradiciji prevedenoj na sirski. Maronitska liturgija, jedina među sirskim tradicijama bez unutarnjih podjela, približila se katoličanstvu tijekom križarskih ratova u XII. st., no njezin ljestvični sustav posebnog je arhaičnoga tipa, blizak arapskomu sustavu. U pogledu glazbenih formi i stilova, sirske liturgije obilato rabe recitativ, često u slobodnoj improvizaciji. Psalmi su govoreni i izvode se antifonalno, a među strofe se umeću antifonalno pjevani himni slični bizantskoj praksi. I psalmi i himni često se izvode u primitivnoj improviziranoj polifoniji, tj. dvoglasju s paralelnim intervalima sekunde, terce, kvarte i kvinte. Liturgijska glazba kršćanskog Istoka u cjelini je načinom izvođenja iznimno ekpresivna i izravno svjedoči i evocira vjerski zanos prvih kršćana.

Citiranje:

sirska crkvena glazba. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/sirska-crkvena-glazba>.