STRUKE:

Sokrat

ilustracija
SOKRAT

Sokrat (grčki Σωϰράτης, Sōkrátēs), grčki filozof (Atena, 469. pr. Kr.Atena 399. pr. Kr.). Sin kipara Sofroniska; u mladosti se kao atenski vojnik isticao hrabrošću. Svoju filozofsku djelatnost u obliku svakodnevnih dijaloga na trgu otpočeo je u doba procvata atenske demokracije, koje je izravno prethodilo Peloponeskom ratu. Okupivši uskoro oko sebe intelektualnu elitu atenske mladeži, javio se kao ideolog »duhovne aristokracije« i došao u sukob s vladajućom demokracijom. Optužen 399. pr. Kr. zbog bezbožništva i »kvarenja mladeži«, odbio je pred sudom opovrgnuti svoje teze. Ali upravo smrt na koju je bio osuđen i kojom se htio suzbiti njegov utjecaj, postala je, po svjedočenjima njegovih učenika, trijumf njegove dosljedne misaonosti i etičnosti: ljudsko je dostojanstvo temeljeno na unutrašnjim vrijednostima, neovisno o izvanjskim nagradama i poniženjima i zato nadmoćno nad smrću i sudbinom. Premda su mu prijatelji omogućili bijeg, iz poštovanja prema zakonima ostao je u zatvoru i ispio otrov. – Sokrat nije ostavio nijedno pisano djelo jer je smatrao da je knjiga mrtva i ne može zamijeniti živi razgovor. Uz Ksenofontove Uspomene o Sokratu i Aristotelova djela, glavni su izvor za poznavanje njegova života i filozofije mnogobrojni Platonovi dijalozi (osobito spisi tzv. mlađeg razdoblja – Kriton, Obrana Sokratova i dr., jer Sokrat koji se javlja u kasnijim Platonovim dijalozima više brani Platonovu nego svoju filozofiju).

Sokratova temeljna filozofska misao suprotstavlja se prije svega sofističkoj relativizaciji svakoga pokušaja govora o istini i nastoji pronaći ono što vrijedi za sve, u promjenljivosti različitih osjetilnih ili predodžbenih privida i u nesigurnosti i slučajnosti pojedinačnoga mnijenja, ono što je stalno, nepromjenljivo, sigurno, zasnovano na logičkoj nužnosti. Od interesa za kozmos, koji prevladava u ranijoj filozofiji, Sokrat se stoga obraća čovjekovoj nutarnjosti: antropološki i etički problem stavlja u središte svojih filozofskih razgovora. »Upoznaj samoga sebe« – prva je premisa i ujedno zaključak njegova filozofiranja.

Polazeći od pretpostavke »znam da ništa ne znam«, Sokrat s pomoću ironije pokazuje sugovornicima kako je njihovo znanje temeljeno na lažnim i neprovjerenim pojmovima i varavim ljudskim opažanjima. »Primaljskom vještinom« (majeutikom) u planski vođenom razgovoru dolazi do definicije određenoga pojma te ispitujući pojedinačne oblike neke stvari ili pojave indukcijom dovodi do određenja njezine bîti. Tako istraživanje konkretnih slučajeva pravednosti ili nepravednosti dovodi do bitnoga pojmovnog određenja pravednosti uopće, koje vrijedi za sve pojedinačne slučajeve. Tako definiran pojam, u sebi neproturječan, osnovni je cilj i smisao istinske objektivne spoznaje. Jedino um dovodi do pravoga poznavanja stvari, do zbiljskog, općenito važećega znanja. To povjerenje u pojam i ljudski razum na području morala dovodi do etičkog intelektualizma i optimizma. Istina i moral identični su pojmovi, nitko ne griješi svojevoljno, i grijeh je samo zabluda. Da vrlina nije znanje, nitko se ne bi mogao moralno poučavati, a između znanja i djelovanja principijelno ne može biti spora. Ali Sokratova racionalistička etika, utemeljena na idealističkoj pretpostavci zadnjega pravorijeka razuma, nalazi zadnji kriterij moralnih postupaka ipak u slušanju božanskog unutrašnjega glasa, demona (δαιμóνιoν), koji upravlja svim ljudskim životnim činima. Nasuprot materijalističkim tezama da je potrebno »osluškivati prirodu« i »živjeti u skladu s njom«, Sokrat završava u spekulativnoj racionalističkoj shemi, koja radikalno odbacuje svu osjetilnost. Uzdižući uobičajeno popularno moraliziranje do etike definiranih i čistih pojmova, on u božanskom umu nalazi zadnju potporu svojem etičkom intelektualizmu. No taj je um više shvaćen kao intelektualni bitak, logos, nego kao transcendencija.

Sokrat je svojim filozofskim djelom i životom postao jedna od paradigmatskih ličnosti suvremene civilizacije. On je prototip filozofa, graditelj novoga dijalektičko-kritičkoga načina mišljenja i začetnik koncepcije autonomnoga samodostojanstvenoga čovječjeg morala. Hipostazirane od Platona do sveobuhvatnoga sustava ideja, njegove su postavke obilježile jednu od glavnih struja filozofskog mišljenja. Kao velik reformator Sokrat je u različitim epohama bio različito tumačen. Prosvjetiteljstvo ga smatra svjetlom modernoga razuma, a mistični je Sokrat romantizma »preteča Krista«. U Hegelovu razvoju duha Sokrat obilježava trenutak u kojem se duh, premda još pun dvojbi, spoznaje u svojoj subjektivnoj moralnoj univerzalnosti nasuprot izvanjskoj danosti normi i običaja. Karakteristična je i Nietzscheova nesnošljivost prema Sokratu. Po njem, Sokrat je zavodnik koji plebejski nagovara na jalov razum zatomljujući herojsku snagu dionizijskog instinkta. Sve te i druge ocjene osvjetljuju Sokrata kao prekretnicu u filozofiji, pa se i cjelokupna filozofija prije njega naziva predsokratovskom.

Sokrat. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 15.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=57022>.