Starčević, Ante

ilustracija
STARČEVIĆ, Ante

Starčević, Ante, hrvatski političar (Žitnik kraj Gospića, 23. V. 1823Zagreb, 28. II. 1896). Studirao je filozofiju na Kraljevskoj akademiji u Zagrebu 1843–45., potom teologiju u Senju, a doktorirao je filozofiju u Pešti 1846. Ne uspjevši dobiti mjesto profesora na zagrebačkoj Akademiji, zaposlio se u odvjetničkoj kancelariji u Zagrebu, gdje je radio do 1861.

Već za školovanja priklonio se ilirskomu pokretu, a u Gajevoj je Danici (od 1845) te u Zori dalmatinskoj i Bačkoj vili objavljivao pjesme i prozna djela (pod pseudonimom A. V. Rastevčić). Književnim radom nastavio se baviti i za neoapsolutizma (1851–60) te je napisao četiri drame, od kojih je sačuvan samo Selski prorok. Objavljivao je i pjesme, feljtone, kritike, aforizme i filozofske eseje u Narodnim novinama i Nevenu. Kao vrstan poznavatelj hrvatske jezične baštine priredio je za tisak prvo izdanje Istarskoga razvoda (Razvod istrianski od godine 1325., u: Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, 1852), izradivši pritom latiničku transkripciju toga glagoljičkog pravnog spisa. Protivio se jezičnim koncepcijama V. S. Karadžića i njegovih sljedbenika u Hrvatskoj, s kojima je vodio oštre polemike o jeziku, te je odbacio Bečki književni dogovor iz 1850. Godine 1853. bio je izabran u književni odbor Matice hrvatske te u uredništvo Nevena, bio je aktivan i u Družtvu za povjestnicu jugoslavjansku, a od 1860. surađivao je u Pozoru. Godine 1861. bio je imenovan velikim bilježnikom Riječke županije, gdje je napisao četiri županijske predstavke, kojima je odredio svoje stajalište prema svim temeljnim političkim pitanjima važnima za sudbinu Hrvatske. Ti su spisi bili osnova političkog programa Stranke prava, koju je, zajedno s E. Kvaternikom i Perom Vrdoljakom, osnovao iste godine. Sudjelovao je u radu Hrvatskoga sabora 1861. i pritom zastupao stajališta o hrvatskom državnom pravu, cjelovitosti hrvatskih zemalja i pravu hrvatskog naroda na samoodređenje. U državotvornom smislu protivio se bilo kakvim zajedničkim poslovima s Austrijom i Ugarskom, a političku budućnost Hrvatske zamišljao je utemeljenu na ugovornom odnosu između kralja i hrvatskog naroda (»Ni pod Beč, ni pod Peštu, nego za slobodnu, samostalnu Hrvatsku«). Istodobno je zastupao liberalna načela u izgradnji države, sukladno zasadama Francuske revolucije. Nakon raspuštanja Hrvatskoga sabora (1861), zbog političkih je stajališta bio smijenjen s mjesta velikoga bilježnika (1862), a zatim osuđen i na zatvorsku kaznu (1863). Godine 1865. ponovno je bio izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru, gdje se sukobljavao s narodnjacima i unionistima, prekinuvši veze s I. Mažuranićem i J. J. Strossmayerom. U sveslavenstvu, jugoslavenstvu i srpstvu vidio je pogibelj za hrvatski narod pa im se suprotstavljao u mnogim člancima i raspravama (Bi li ka Slavstvu ili ka Hrvatstvu, 1867; Ime Serb, 1868; Pasmina Slavoserbska po Hervatskoj, 1878). U skladu sa stajalištem da je Hrvatska pravno neovisna država, koja bi se trebala protezati na cijelom hrvatskom povijesnom području, bosanskohercegovačke muslimane smatrao je sastavnim dijelom hrvatskog naroda. U Zagrebu je 1867. pokrenuo prvi političko-satirični list u Hrvatskoj Zvekan, a od 1868. svoje je političke tekstove objavljivao u pravaškom glasilu Hervat. Godine 1870. objavio je Naputak za pristaše Stranke prava, u kojem se zauzimao za otvorenost svoje stranke svim slojevima hrvatskog društva te ljudima različite vjeroispovijesti, smatrajući to preduvjetima nacionalnoga jedinstva. Ujedno se suprotstavio sudjelovanju klera u političkom životu, zbog čega su ga često osuđivali u crkvenim krugovima. Nakon Rakovičke bune 1871. Stranka prava bila je raspuštena, a on uhićen i zatvoren; nakon toga se povukao na obiteljsko imanje u Jasku (kraj Zagreba). Godine 1878. ponovno je bio biran u Sabor, te je bio zastupnikom do kraja života. Od tada je živio u Sušaku, pišući članke za pravaški list Sloboda, među kojima se ističe serija članaka Ustavi Francezke, objavljena u povodu stogodišnjice Francuske revolucije. Zbog unutarstranačkih sukoba s F. Folnegovićem, istupio je iz stranke i 1895. s J. Frankom, E. Kumičićem i M. Starčevićem osnovao Čistu stranku prava. Godine 1895. bio mu je predan narodnim prilozima izgrađen »Starčevićev dom« u Zagrebu, gdje je i umro. Svojim je djelima i političkim radom postavio teorijskopolitičke temelje suvremene hrvatske nacionalne države i zbog toga je još za života bio prozvan Ocem domovine. Njegov nadgrobni spomenik (rad I. Rendića) nalazi se u Šestinama u Zagrebu. Ostala djela: Nekolike uspomene (1870), Na čemu smo (1878), Pisma Magjarolacah (1879), Nagodbe (1880), Jubilei (1888), Najnovija davorija (1893), Djela dra Ante Starčevića (I–III, 1893–94), Iztočno pitanje (1899), Izabrani spisi (1943), Misli i pogledi (1971), Politički spisi (1971), Književna djela (1995), Govori (1996).

Starčević, Ante. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 24.6.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=57830>.