Sueski kanal

ilustracija
SUESKI KANAL
ilustracija1ilustracija2

Sueski kanal (arapski Qanāt as-Suways [qana:'t as:uwa'js]), umjetni kanal na najužem dijelu kopnene (Sueske) prevlake između azijskog i afričkoga kontinenta. Nalazi se na teritoriju Egipta, između luke Port Saida na jugoistočnoj obali Sredozemnoga mora i luke Sueza u istoimenome zaljevu Crvenoga mora. Znatnim dijelom prolazi kroz jezero Timsah te Veliko i Malo Gorko jezero. Najkraći je vodeni put između Europe i Azije. Gradnjom kanala upravljao je Francuz Ferdinand Marie de Lesseps, a trajala je deset godina (1859–69). Sueski kanal dug je 164 km, s pripadajućim dodatnim kanalima 193,3 km. Na površini mu je najveća širina 313 m, a pri dnu 121 m. Najveća mu je dubina 24 m. Zbog sve većega gaza brodova i zatrpavanja, Sueski kanal jaružanjem se neprekidno proširuje i produbljuje. Tijekom 2014–15. usporedno s dionicom postojećega kanala izgrađen je novi kanal (dug 35 km, dubok 24 m), koji olakšava dvosmjernu plovidbu (dodatno je produbljeno i prošireno 37 km postojećega plovnog puta). Kanal je plovan za brodove s korisnom nosivošću do 240 000 t. U prosjeku kanalom prolazi 49 brodova na dan (2014); prolazak traje u prosjeku 14 sati. Plovi se u konvojima, brzinom 11 do 16 km/h (tankeri do 14 km/h). U lukama i postajama nalaze se brodogradilišta za popravak brodova, skladišta goriva, vode i živežnih namirnica. Uz kanal vode željezničke pruge i autoceste, a preko njega dva mosta: cestovni kraj Kantare (Al-Qanṭara) i željeznički kraj Ismailije (trenutačno izvan funkcije). Južno od Velikoga Gorkoga jezera ispod kanala vodi tunel. Egipatski prihod od plovidbe Sueskim kanalom 2014. iznosio je 5,3 milijarde USD.

Povijest

Zamisao da se vodenim putom spoje trgovačka središta donjeg Egipta s Crvenim morem vrlo je stara. Najstariji poznati takav vodeni put, »Kanal faraona« između delte Nila i Crvenoga mora, sagrađen je oko 1850. pr. Kr., a spominju ga Herodot i Strabon. Tijekom idućega tisućljeća bio je nekoliko puta zasipan i ponovno pročišćen, vjerojatno rekonstruiran ili proširen u doba perzijskoga kralja Darija I. (oko 550. do 486. pr. Kr.), čiji su brodovi plovili tim kanalom u Crveno more te preko Sabe u Perziju. Taj je kanal poznat i za vladavine Ptolemejevića i Rimljana (Amnis Traianus), a i poslije, u doba Arapa. Napušten je u drugoj polovici VII. st. kada su se otvorili drugi trgovački putovi s Istokom. Nakon otkrića morskoga puta u Indiju oko Afrike (1498), europske pomorske sile izgubile su zanimanje za taj kanal. Iako se u Francuskoj počela već u XVII. i XVIII. st. razmatrati mogućnost probijanja Sueske prevlake, ti su projekti napušteni zbog razlike u razini Sredozemnoga i Crvenoga mora. Inženjer Charles Le Père, koji je 1798. s generalom Napoleonom Bonaparteom krenuo u Egipat, predložio je upravo iz toga razloga da se obnovi zasuti »Kanal faraona«. Radovi na izradbi projektne dokumentacije, započeti za kratkotrajna francuskoga boravka u Egiptu, bili su zbog poraza u srazu s Britancima 1798. naglo prekinuti, a privremeno su nastavljeni 1833. po nalogu egipatskog paše Mehmeda Alija. Kada je inženjer Linant de Bellefonds dokazao 1853. da je razlika u razini obaju mora tako malena da neće biti teškoća za prokop prevlake, započele su ozbiljne pripreme za gradnju kanala. Godine 1854. Ferdinand Marie de Lesseps, koji se već kao francuski konzul u Egiptu (1833–37) bavio mišlju o prokopu Sueske prevlake, dobio je od egipatskog potkralja Said-paše koncesiju za osnivanje Sueske kompanije za izgradnju kanala (Compagnie universelle du canal maritime de Suez), s kapitalom od približno 200 milijuna franaka, radi gradnje plovnoga kanala između Sredozemnoga i Crvenoga mora. Godine 1856. odobren je statut kompanije, pri čem je istaknuto da novi kanal, s lukama na ulazu i izlazu, treba biti otvoren kao neutralni plovni put svim trgovačkim brodovima bez diskriminacije, uz podmirenje tranzitne takse. Koncesija je izdana na rok od 99 godina od dana otvaranja kanala. Glavni ured kompanije bio je u Aleksandriji, a sjedište upravnoga odbora u Parizu. Godine 1859. dionice kompanije stavljene su u prodaju; više od polovice upisala je Francuska, a oko 44% Egipat. Smatrajući da bi Francuska nadzorom nad tim skraćenim putom u Indiju mogla ojačati svoje pozicije, Velika Britanija pokušala je ostvarenje Lessepsova projekta spriječiti svim političko-diplomatskim sredstvima. Zbog britanskoga pritiska na Portu, sultan je Lessepsov sporazum sa Said-pašom sankcionirao tek 1866. Ne obazirući se na intrige iz Londona i Istanbula, Lesseps je 25. IV. 1859. započeo radove prema projektu koji je izradio austrijski inženjer Alois Negrelli von Moldelbe. Ukupni troškovi gradnje iznosili su više od 432 milijuna franaka. Veoma teški radni uvjeti, koji su osobito u prvoj fazi više nalikovali na prisilni rad, uzrokovali su mnogobrojne žrtve među egipatskim radnicima. Smatra se da je gotovo 20 000 ljudi izgubilo živote na gradnji Sueskoga kanala. Kanal je otvoren velikom svečanošću 17. XI. 1869. u nazočnosti francuske carice Eugenije. Kada je taj golemi hidrotehnički pothvat bio dovršen, Britanci su obasuli Lessepsa priznanjima, a 1875. Disraelijeva vlada otkupila je egipatski dio dionica Sueske kompanije, koja je time postala britansko-francusko poduzeće. Vojnom okupacijom Egipta 1882. Velika Britanija je stvarno zagospodarila zonom Sueskoga kanala. Godine 1888. Francuska, Velika Britanija, Njemačka, Austro-Ugarska, Nizozemska, Italija, Rusija, Španjolska i Osmansko Carstvo potpisali su konvenciju da Sueski kanal treba uvijek biti »slobodan i otvoren, za vrijeme rata i u vrijeme mira, svim trgovačkim ili ratnim brodovima bez razlike na zastavu«. No već za I. svjetskoga rata ta odredba nije ispunjena. Velika Britanija je 1914. proglasila svoj protektorat nad Egiptom i spriječila pokušaje Njemačke i Osmanskoga Carstva da se domognu sueske zone. Kada je 1922. Egipat stekao neovisnost, Velika Britanija zadržala je svoje postrojbe u zemlji, a 1936. britansko-egipatskim sporazumom utvrđeno je da britanska vojska ostaje (na 20 godina) u zoni Sueskoga kanala. Za II. svjetskoga rata Njemačka se ponovno pokušala domoći sueske zone, ali je porazom u bitki kraj El-Alameina 1942. bila spriječena u toj namjeri. U drugoj polovici 1940-ih Egipat je preko UN-a pokušao ostvariti puni suverenitet nad Sueskim kanalom. Ta su nastojanja osnažena dolaskom na vlast Gamala Abdel Nasera 1952. Velika Britanija je 1954. pristala na vojno povlačenje iz kanalske zone (dovršeno u lipnju 1956). Naser je 26. VII. 1956. nacionalizirao britansko-francusku Suesku kompaniju i preuzeo nadzor nad kanalom. Potom su Velika Britanija i Francuska s Izraelom dogovorile vojnu intervenciju (Egipat je 1948. Izraelu onemogućio plovidbu Sueskim kanalom, a 1955. blokirao mu je i pomorski izlaz iz Akapskoga zaljeva). Izraelska vojska napala je Egipat 29. X. 1956. i zauzela Sinaj s dijelom kanalske zone (do 5. XI. 1956). Slijedila je intervencija britanske i francuske vojske (5. i 6. XI. 1956), te njihovo zauzimanje sjevernoga dijela Sueskoga kanala (s lukama Port Saidom i Port Fuadom). Egipat je u kanalu potopio više brodova kako bi blokirao plovidbu. Pod pritiskom SAD-a, SSSR-a i UN-a uspostavljeno je primirje (6. XI. 1956). Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a od 7. XI. 1956. strane su se vojske morale povući iz Egipta (u borbama je poginulo oko 1600 egipatskih vojnika, 189 izraelskih i 26 britanskih i francuskih vojnika). Mirovne snage UN-a raspoređene su 15. XI. 1956. Britansko i francusko povlačenje dovršeno je u prosincu 1956 (britanski premijer Anthony Robert Eden dao je ostavku 9. I. 1957), a izraelsko u siječnju 1957 (s većega dijela Sinaja u ožujku 1957). Egipat je Sueskoj kompaniji isplatio odštetu za nacionalizaciju (28 milijuna britanskih funti). U ožujku 1957. Sueski kanal otvoren je za plovidbu. Ponovno je zatvoren u lipnju 1967., nakon što je Izrael osvojio Sinaj i istočnu obalu kanala (→ arapsko-izraelski sukob). U ratu s Izraelom u listopadu 1973. Egipat je oslobodio veći dio kanalske zone. Nakon primirja i sporazuma o povlačenju vojnih snaga (18. I. 1974), započela je rekonstrukcija kanala koji je otvoren 1975.

Sueski kanal. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 23.2.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=58651>.