svjetionik

svjetionik, pomorsko svjetlo na obali, otoku, grebenu ili pličini koje pomorcima služi za orijentaciju danju i noću (→ navigacija, Pomorska navigacija). U užem smislu, pomorsko svjetlo s neprekidnim nadzorom posade (svjetioničari). Takva su svjetla redovito smještena na vrhu zidanog ili čeličnoga tornja (kule), gdje se nalaze prostori za svjetioničare, ili se ti prostori nalaze u zgradi uz toranj. Katkada se na mjestima gdje nije moguće izgraditi svjetionik usidruju stalno nadzirani brodovi svjetionici. Bez stalnoga su nadzora obalna i lučka svjetla te svjetleće oznake i plutače. Noću, kada brod s pučine prilazi obali, svjetionik je prva vidljiva kopnena orijentacijska točka. Udaljenost s koje svjetlost svjetionika može biti opažena ovisi o geografskoj vidljivosti i dometu svjetlosti. Geografska vidljivost, zbog zaobljenosti Zemlje, ovisi o visini svjetiljke, pa se svjetionici grade visoko iznad mora na brijegu ili su svjetiljke smještene na visokim tornjevima. Svjetlosni domet ovisi o jakosti izvora svjetlosti. Nekoć su svjetionički tornjevi služili samo za danju orijentaciju; na tornjevima su se poslije počele paliti lomače, ugljen u željeznim košarama, pa voštanice, svjetiljke na ulje, petrolej, rasvjetni plin, acetilen, petrolejske pare te naposljetku svjetiljke s jakom električnom žaruljom. Svjetlosne zrake iz svjetiljke uvijek se usmjeruju prema horizontu sustavom leća širom cijeloga obzora ili samo u jednom smjeru u uskome svjetlosnom snopu (→ fresnelova leća). Kako bi pomorci razlikovali jedan svjetionik od drugoga, svjetla su različite boje i načina bljeskanja. Za maglovita vremena daju se sa svjetionika signali pneumatskom sirenom (nautofon), zvonom, rogom, zviždaljkom ili radijskim uređajem.

Prvi svjetionik o kojem postoje pisani spomeni je Aleksandrijski svjetionik, sagrađen u III. st. pr. Kr. na ulazu u aleksandrijsku luku na otočiću Faru (otud i naziv za usmjereno svjetlo, far), a zbog svoje se visine ubrajao u sedam → svjetskih čuda. U rimsko su doba svjetionici postali uobičajeni i imala ih je gotovo svaka luka na Sredozemlju, a u srednjem vijeku proširili su se i u druge dijelove Europe. Na području Hrvatske prvi svjetionik izgrađen na organizirani poticaj bio je Savudrija (izgrađen 1818. na rtu Lako, blizu naselja Savudrija), a za njim su slijedili Porer (1833; hrid pred rtom Premantura), Veli Rat (1849; sjeverozapadni rt Dugog otoka) i dr. God 1867. razrađena je studija za uređenje plovnih putova, prema kojoj su se poslije na hrvatskoj obali gradili svjetionici. Do početka I. svj. rata bilo je 66 nadziranih svjetionika, te 136 obalnih i 247 lučkih svjetala. Danas zbog sve veće automatiziranosti broj nadziranih svjetionika opada, ali svi oni ostaju dio kulturne baštine, a njihove građevine nalaze i novu namjenu u turističke svrhe. Za održavanje svjetionika u Hrvatskoj brine se i njima upravlja tvrtka Plovput iz Splita. (→ pomorsko svjetlo)

svjetionik. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 18.9.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=59108>.