Škiljan, Dubravko, hrvatski lingvist (Zagreb, 31. X. 1949 – Zagreb, 21. VII. 2007). Sin Mladena i Alke Škiljan. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1972. opću lingvistiku, latinski i grčki, magistrirao 1974. iz arheologije, doktorirao 1976. temom Lingvistika i dijalektika i od 1977. predavao, prvo kao asistent, a od 1988. kao redoviti profesor. Od 1996. do 2003. redoviti profesor lingvistike i semiologije na Institutum Studiorum Humanitatis, Fakultetu za poslijediplomske studije u Ljubljani. Na Filozofski fakultet u Zagrebu vratio se 2003. – Iznimno plodan znanstvenik s više od 250 radova i četrdesetak knjiga (Dinamika jezičnih struktura, 1976; Pogled u lingvistiku, 1980; U pozadini znaka, 1985; Jezična politika, 1988; Javni jezik, 2000; Govor nacije, 2002; Mappa mundi, 2006; Vježbe iz semantike ljubavi, 2007). Radovi mu se kreću u velikom tematskom opsegu (opća i teorijska lingvistika, povijest lingvistike, semiologija, sociolingvistika, klasična filologija). Prevodio s grčkoga i latinskoga (Katul, Pjesme, 1979; Herodot, Povijest, 2000), objavio udžbenike i priručnike. Bio je među vodećim hrvatskim jezikoslovnim teoretičarima, cijenjen izvan hrvatskih granica.
