Šolohov, Mihail Aleksandrovič

ilustracija
ŠOLOHOV, Mihail Aleksandrovič

Šolohov [šo'ləhəf], Mihail Aleksandrovič, ruski romanopisac (Kružilin, oblast Donske vojske, 24. V. 1905stanica Vjošenska/Vëšenskaja, Rostovska oblast, 21. II. 1984). Obiteljski vezan uz donske kozake, »krajišnike« ruskog imperija, postao je piscem toga kraja; 1926. objavio je prve novele, a 1928., u godini Tolstojeva jubileja, kritika je pozdravila Tihi Don (Tihij Don, I–IV, 1928–40). Usprkos Solženjicinovu osporavanju autorstva (navodno je autorom bio Fjodor Krjukov, kozački časnik), to je najcjelovitiji roman sovjetskog doba. Isprva prepoznat kao »seljački roman« (tako i preveden u Zabavnoj biblioteci), može se svrstati među »obiteljske« romane, kanonizirane u XIX. st., s biološkim motivacijama, a po tome i u niz romana »krvi i tla« XX. st. (W. S. Reymont, M. Budak i dr.). Povijesna zbivanja (I. svjetski rat, Građanski rat) Šolohov vješto povezuje rijekom Donom i njegovom prirodom, kojoj su podređene ljudske sudbine. Polemike je izazvao 4. svezak, gdje glavni lik Grigorij Melehov postaje buntovnik protiv represije boljševika, koje je i sam podržavao. Roman Uzorana ledina (Podnjataja celina, I–II, 1932–60) slijedi karakteristike »proizvodnoga« romana na gradnji kolektivizacije, ali prevladava shemu likovima seoskih »mudrijaša«, komizmom postupaka neukih kolhoznika i ljubavnim zapletom u 2. dijelu. Pripovijest Ljudska sudbina (Sud’ba čeloveka, 1957) tragediji vojnika »domovinskoga rata« kojemu se ne priznaju zasluge, suprotstavlja biološki optimizam, kakvim inače završavaju i njegovi romani. Jezik mu je sočan, s obiljem lokalizama, ali je autor u doba normiranja ruskog jezika bio prisiljen ponovno redigirati Tihi Don. Vjernost naslijeđu ruskoga romana nagrađena je Nobelovom nagradom za književnost 1965.

Šolohov, Mihail Aleksandrovič. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 26.5.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=59783>.