Tadžikistan

ilustracija
TADŽIKISTAN, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9

Tadžikistan (Džumhurii Todžikiston ili Jumhurii Tojikiston, tadžički Ч̩умхурии Точ̩икистон), država u središnjem dijelu Azije; obuhvaća 142 600 km². Graniči s Afganistanom na jugu (duljina granice iznosi 1206 km), Uzbekistanom na zapadu i sjeverozapadu (1161 km), Kirgistanom na sjeveru (870 km) i Kinom na istoku (414 km).

Prirodna obilježja

Tadžikistan je pretežito planinska zemlja; planine prekrivaju 93% teritorija, a čak se polovica površine nalazi na visini iznad 3000 m. U istočnom je dijelu planinski masiv Pamira s visokim ravnjacima (3500 do 4500 m), a sjevernije se, duž granice s Kirgistanom, proteže Alajsko gorje. U tom se planinskom području izdižu najviši vrhovi Tadžikistana i srednje Azije: Vrh Ismail Samani (tadžički Ismoil Somoni, prije Vrh komunizma; 7495 m), Lenjinov vrh (tadžički Abuali ibn Sino; 7134 m), Korženevski (7105 m) i dr. Na Alajsko se gorje prema zapadu nastavljaju usporedni planinski lanci Turkestan (5621 m), Zeravšan (5495 m), Gissar (Hisar) i Karategin, međusobno odvojeni riječnim dolinama (Zeravšan, Jagnob). Ta gorja razdvajaju nizinska područja (ukupno 7% površine) na sjeverozapadu (Ferganska dolina, na visini od 300 m) i jugozapadu zemlje (porječje Sir-Darje), koje je raščlanjeno dolinama rijeka i nižega gorja smjera pružanja sjeveroistok–jugozapad. Visoka gorja, osobito u Pamiru, prekrivena su ledenjacima (ukupna površina oko 8500 km²), među kojima su najveći Fedčenko (površina 156 km², duljina 71,2 km) i Garmo (115 km²). Granica vječnog snijega nalazi se na visini od 3500 m na zapadu do 5800 m na istoku. Tadžikistan se nalazi u seizmički nestabilnom području, pa su česti potresi.

Tadžikistan ima gustu riječnu mrežu (947 vodotoka dulje je od 10 km); rijeke su bogate vodom (otapanje snijega i ledenjaka), velikoga hidropotencijala (više od polovice hidropotencijala srednje Azije otpada na Tadžikistan). Otječu uglavnom prema zapadu. Glavne su rijeke Sir-Darja na sjeverozapadu i Amu-Darja (nastaje sutokom Vahše i Pjandže) na jugozapadu; obje utječu u Aralsko jezero. Amu-Darja (65 km u Tadžikistanu), vodom najbogatija rijeka srednje Azije, zajedno s Pjandžom (921 km) teče duž granice s Afganistanom; veći je pritok još Kafirnigan (Kofarnihon; 387 km). Središnjim dijelom na zapadu zemlje protječe Zeravšan, koji se gubi u pustinji Uzbekistana, a na istoku Oksu–Murgab–Bartang, vode kojih utječu u Pjandžu. Rijeke se koriste za proizvodnju električne energije (osobito rijeka Vahš) i za natapanje. Tadžikistan ima oko 1300 jezera, koja leže uglavnom na visini od 3500 m. U istočnom dijelu Pamira nalaze se slana jezera; najveća su Karakul (380 km²) i Sarez (86 km²). Među akumulacijskim jezerima najveće je Kairakkumsko jezero (520 km²) na Sir-Darji.

Klima je u većem dijelu zemlje oštra kontinentalna s karakterističnim visinskim zonama; u nizinskom području na jugozapadu klima je suha suptropska. Ljeti (srpanj) srednja temperatura kreće se od 30 °C u nizini do 0 °C u planinama, a zimi (siječanj) od približno 0 °C u nizini do –20 °C u planinskom području. Godišnja je količina oborina 100 do 500 mm u nizini, a oko 1600 mm u planinskom području. Najmanje oborina dobiva Ferganska dolina i istočni dio Pamira (Murgab, 71 mm godišnje). Glavnina oborina padne zimi i u proljeće.

Obrađeno je 6,3% površine (2006; glavna je kultura pamuk), od čega se natapa čak 67%; pašnjaci zauzimaju 25% teritorija, a šume 2,8%.

Stanovništvo

U Tadžikistanu živi 7 564 502 st. prema popisu 2010. ili 7 987 400 st. prema procjeni 2013., odnosno 56,0 st./km². Glavnina stanovništva živi u nizinskom području na sjeverozapadu (Ferganska nizina) i jugozapadu zemlje (područje Dušanbea i regija Hatlon obuhvaćaju 17% površine i 45% stanovništva); u planinskom istočnom dijelu (Pamir i Alajsko gorje, odnosno autonomna pokrajina Gorno–Badahšan) živi samo 3,3 st./km². Od osamostaljenja, udjel se Tadžika povećava (58,8%, 1979, a 84,3% za popisa 2010), a ostalih se naroda smanjuje; Uzbeci čine 13,9% stanovništva (2010; 22,9%, 1979), Rusi 0,5% (2010; 10,4%, 1979), Kirgizi 0,8%, a ostali narodi 0,5%. Stanovnici su uglavnom muslimani suniti (78,6%), te šijiti (5,0%); kršćana je 2,1%, a ostalih 14,3% (2000). Službeni je jezik tadžički, a vrlo je raširen ruski. Pismeno je 99,7% stanovništva starijeg od 15 godina (2008). Nakon višegodišnjega ubrzanog povećanja broja stanovnika (1959. bilo je 1 978 800 st., a 1989. god. 5 092 600 st.) potkraj XX. st. porast se usporio. Broj stanovnika u razdoblju 2007–12. rastao je po prosječnoj stopi od 2,3% godišnje, što je posljedica prirodnoga priraštaja od 24,3‰ (2,43%) i negativne migracijske bilance (–1,3‰ ili –0,13%). Iseljavanje je bilo veliko osobito početkom 1990-ih, nakon raspada SSSR-a (najviše se iselilo Rusa, te Ukrajinaca i Nijemaca) i za građanskog rata 1992–97. Iako se stalno smanjuje, stopa nataliteta razmjerno je visoka (27,8‰, 2012; 39,1‰, 1991), a mortaliteta niska, 4,3‰; smrtnost dojenčadi je visoka, 34‰ (2012). Zbog visokoga prirodnog priraštaja stanovništvo je mlado; u dobi je do 14 godina 35,4% (2012), u dobi od 15 do 64 godine 61,5%, a starije je od 65 godina samo 3,1% stanovništva (2012). Očekivano trajanje života za žene iznosi 75,0 godina, a za muškarce 70,0 godina (2012). U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi čak 65,9% zaposlenih stanovnika, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 7,4%, a u uslužnim djelatnostima 26,7% (2010). Glavni je grad Dušanbe (764 300 st., 2013), koji ima i sveučilište, a ostali su veći gradovi (2013) Hudžand (167 400 st.), Kuljab (Kulob; 98 500 st.), Kurgan Tjube (Qurgonteppa; 77 000 st.) i Istaravšan (prije Ura Tjube; 57 400 st.). Udjel se gradskoga stanovništva od 1970 ih pa do kraja XX. st. neprestano smanjivao; u razdoblju 1970–75. u gradovima je živjelo 37,2%, a 2012. god. samo 26,4% stanovništva.

Gospodarstvo

Građanski rat tijekom 1992–97. otežao je gospodarskki razvoj (većina visokoobrazovanih stručnjaka, većinom Rusa, napustila je Tadžikistan početkom 1990-ih). Iako se gospodarstvo nakon rata postupno oporavlja socijalnim i gospodarskim reformama te pokrenutom privatizacijom, Tadžikistan je ostao jedna od najsiromašnijih azijskih zemalja (2006. siromašno je bilo oko 64% stanovnika). Stopa nezaposlenosti procjenjuje se na 12% (2004). Doznake zaposlenih u inozemstvu (uglavnom u Rusiji), čine značajan udjel u novčanim prihodima zemlje. Prema podatcima Svjetske banke, 2006. ostvaren je BDP u vrijednosti od 2,81 milijardu USD; BDP po stanovniku iznosio je oko 420 USD. U sastavu BDP-a udjel je uslužnoga sektora 50%, industrije 26%, a poljoprivrede 24% (2006). U poljoprivredi prevladava uzgoj pamuka, žitarica, voća i povrća, a u industriji proizvodnja aluminija, cinka, olova, tekstila i dr. Godine 2006. proizvodnja aluminija činila je oko 43% ukupne industrijske proizvodnje (tvornica aluminija kraj Tursunzode, otvorena 1975., među najvećima je u svijetu). Od prirodnih bogatstava Tadžikistan posjeduje hidroenergetske potencijale i nalazišta zlata, srebra, ugljena, cinkove i željezne rude, kamene soli, antimonita, volframita, nafte, plina i dr. Godine 2006. vrijednost izvoza bila je oko 1,4 milijarde USD, a uvoza oko 1,7 milijardi USD. Glavninu izvoza čine aluminij, pamuk, električna energija, prehrambeni proizvodi, tekstil i dr. (2006. udjel aluminija u ukupnom izvozu bio je oko 75%). Najviše se izvozi u EU i Tursku (oko 70%), Rusiju, Uzbekistan i dr. Većinu uvoza čine naftni derivati, električna energija, aluminijev oksid, strojevi, vozila, kemikalije i dr. Najviše uvozi iz Rusije, Kazahstana, Uzbekistana, Kine i dr. Potkraj 2007. državni dug bio je 1,3 milijarde USD, a devizne su rezerve iznosile 301 milijardu USD.

Promet

Prometna je mreža razvijena uglavnom u zapadnom dijelu zemlje. Željeznička mreža, duga 680 km, povezana je s Uzbekistanskom. Na sjeveru željeznička pruga prolazi Ferganskom dolinom, a na jugu kroz Dušanbe (od 1929) do Kurgan Tjubea (1974) i Kuljaba (1999). Sjeverna i južna željeznička pruga nisu međusobno povezane. Cestovna je mreža duga 27 767 km (2000; asfaltirano je oko 83%). Otvaranjem 5 km dugog tunela Anzob (2006) u gorju Gissar omogućen je promet između Hudžanda na sjeveru i Dušanbea na jugu i u zimskim mjesecima. Međunarodne su zračne luke Dušanbe, Hudžand, Kurgan Tjube i Kuljab.

Novac

Novčana je jedinica somoni (TJS); 1 somoni = 100 dirama.

Povijest

Prvi tragovi ljudskoga djelovanja na području današnjega Tadžikistana mogu se pratiti od prapovijesnog doba. Tijekom prve polovice I. tisućljeća pr. Kr. to se područje nalazilo u sastavu Baktrije i Sogdijane, a potom u sastavu Perzijskoga (VI. do IV. st. pr. Kr.), Makedonskoga (IV. st. pr. Kr.), Grčko-baktrijskoga (III. st. pr. Kr.) i Kušanskoga Carstva (II. st. pr. Kr. – IV. st.), koje su uništili Huni. Potom je današnji Tadžikistan bio u sastavu Turskoga Kaganata (VI–VIII. st.) i Abasidskoga Kalifata (VIII–IX. st.). Za arapske vladavine ime Tadžik primjenjivalo se na autohtono stanovništvo zemlje. U IX. st. područje današnjega Tadžikistana ušlo je u sastav carstva perzijske dinastije Samanida. Poslije je bilo pod vlašću dinastije Gaznavida (početak XI. st. – 1040), Seldžuka i Mongola (1219–21). Nakon raspada Mongolskoga Carstva u sastavu je Čagatajskoga Kanata (1259–1375), Timurova carstva, Uzbečkoga Kanata (1447–1598), Buharskoga Kanata (1598–1753) i Buharskog Emirata (1753–1920), koji je 1868. Rusko Carstvo stavilo pod svoj protektorat. Za ruske vladavine prestali su međusobni sukobi tadžičkih feudalnih državica i bilo je ukinuto kmetstvo. Pošto je Rusko Carstvo zaposjelo cijelu sr. Aziju, ono je 1895. područje Tadžikistana uključilo u sastav golema Turkestanskoga generalgubernatorstva. Unatoč tomu, nije diralo vlast buharskog emira. Pošto je 1907. Rusija priznala da se Afganistan nalazi u britanskoj zoni utjecaja, došlo je do podjele tadžičkoga teritorija između Rusije i Afganistana. Zbog nasilne rusifikacije zemlje, potkraj XIX. i početkom XX. st. izbilo je nekoliko ustanaka protiv ruske vlasti i emira koji su ugušeni u krvi. U lipnju 1916. izbio je u Tadžikistanu veliki proturuski ustanak koji se ubrzo proširio na Uzbekistan, Kazahstan, Turkmenistan i Kirgiziju. Potaknula ga je odredba carske vlade o mobilizaciji stanovništva za pozadinske radove u vojsci. S obzirom na to da je i taj ustanak bio ugušen iznimno okrutno, nakon izbijanja Listopadske revolucije 1917. u sjevernom Tadžikistanu (danas Turkestan) bila je uspostavljena sovjetska vlast, dok je preostali dio zemlje bio snažno kontrarevolucionarno uporište pod vodstvom tzv. basmača (tur. basmak: udariti, napadati). Oni su potkraj 1917. u tadžičkom gradu Kokandu uspostavili svoju autonomnu vladu i ustrojili oružane odrede radi osvajanja Turkestana od Sovjetske Rusije. Premda su ih do 1920. razbile postrojbe Crvene armije, pod vodstvom Enver-paše došlo je 1921–22. do novoga zamaha u borbi basmača protiv Crvene armije. Nakon pobjede 1923., sovjetske su vlasti 1924. osnovale Tadžičku Autonomnu Sovjetsku Socijalističku Republiku u sastavu Uzbečke Sovjetske Socijalističke Republike. God. 1925. bio joj je pridružen teritorij sovjetskog Pamira. U sastavu Uzbečke Sovjetske Socijalističke Republike Tadžikistan je bio do 1929., kada je uspostavljen kao Sovjetska Socijalistička Republika.

Tijekom sovjetske vladavine, vođa KP Tadžikistana (KPT) najdulje je bio Džabbor Rasulov (od 1961. do smrti 1982). Zahtjevi za neovisnošću isticani su tijekom raspada Sovjetskoga Saveza (1990–91), a u borbi za vlast bilo je više predsjedničkih smjena. U uvjetima političke nestabilnosti, 9. IX. 1991. proglašena je neovisnost; predsjednik je postao Rahmon Nabiev (1982–85. bio je vođa KPT-a; umro je 1993). Sukobi vlasti i oporbenih islamskih snaga prerasli su 1992. u građanski rat (oko 100 000 Rusa iselilo se 1992–93). U studenome 1992. predsjednik je postao E. Rahmon, vođa Narodne demokratske stranke Tadžikistana – HDKT (ponovno je bio izabran 1994., 1999., 2006. i 2013). Ruska vojska ostala je prisutna radi potpore vladinim snagama i radi nadzora granice prema Afganistanu, u kojem su uporišta islamskih pobunjenika (oko 80 000 izbjeglica iz Tadžikistana bilo je u Afganistanu početkom 1990-ih). Sporazum o prekidu sukoba postignut je 1997., a pojedine pobunjeničke skupine nastavile su borbu (procjenjuje se da je tijekom građanskog rata 1992–97. bilo oko 30 000 do 50 000 poginulih). Ugovorom iz travnja 1999. nastavljena je ruska vojna prisutnost (novi sporazumi o ruskim vojnim bazama zaključeni su 2004. i 2011). Od kraja 2001. Tadžikistan logistički podupire vojnu intervenciju SAD-a i saveznika u Afganistanu (s NATO-om surađuje od 2002. u programu Partnerstvo za mir). Ruske snage koje su nadzirale granicu prema Afganistanu povučene su 2005. Zbog graničnoga spora 2006. bili su pogoršani odnosi s Uzbekistanom (ponovno 2012. zbog spornih gospodarskih odnosa), neriješena granična pitanja Tadžikistan ima i s Kirgistanom, dok su s Kinom sporazumi o granici postignuti 2002. i 2011. Politička nestabilnost nastavila se i početkom 2000-ih; oporbene snage protive se autoritarnoj vladavini predsjednika Rahmona i osporavaju njegove izborne pobjede (2006. djelomično su bojkotirale izbore). Rahmon je vlast učvrstio izbornom pobjedom HDKT-a (u veljači 2010) i pobjedom na predsjedničkim izborima (u studenome 2013).

Politički sustav

Prema Ustavu od 6. XI. 1994. Tadžikistan je republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike državni je poglavar, vrhovni zapovjednik oružanih snaga, predstavlja državu u inozemstvu i nositelj je izvršne vlasti. Biraju ga državljani na izravnim i tajnim izborima za razdoblje od 7 godina. Nitko ne može biti izabran za predsjednika republike više od dva uzastopna mandata. Izvršnu vlast obnaša Vijeće ministara, na čelu kojega se nalazi premijer. Njega i ostale članove vlade imenuje predsjednik republike. Najvišu zakonodavnu vlast ima dvodomni parlament, odnosno Vrhovna skupština (Madžlisi oli), koja se sastoji od Predstavničkoga doma (Madžlisi namojandogon), sa 63 izravno birana člana, i Nacionalne skupštine (Madžlisi milli) s 34 člana (25 članova biraju niže razine vlasti, 8 imenuje predsjednik republike, a jedno mjesto rezervirano je za bivšega predsjednika republike). Svi se zastupnici parlamenta biraju za razdoblje od 5 godina. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi državljani s navršenih 18 godina života. Najvišu sudbenu vlast ima Vrhovni sud, čije suce imenuje predsjednik republike. Administrativno se Tadžikistan dijeli na dvije pokrajine (vilojat) i jednu autonomnu pokrajinu (vilojati muhtori). Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti (ili Nacionalni dan), 9. rujna (1991).

Tadžikistan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 25.5.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=60162>.