tekstna lingvistika ili lingvistika teksta, grana lingvistike koja se bavi pisanim i usmenim tekstovima kao komunikacijskim sustavima. Tekstna se lingvistika počela razvijati 1970-ih godina. Temeljna joj je zadaća u početku bila samo opis gramatike teksta, ali se poslije počela analizirati i uporaba tekstova u komunikaciji. U početcima se zanemarivala usmjerenost na komunikaciju, ali se poslije razvila komunikacijski usmjerena tekstna lingvistika. Danas se teži integraciji obaju pravaca. Stoga se tekstilna lingvistika bavi i uporabnim, tj. neknjiževnim tekstovima. Tekst je postao osnovnom jezičnom jedinicom, a svi se ostali jezični elementi određuju u odnosu prema tekstu. Osnovna je zadaća tekstne lingvistike ispitivanje ustrojstva konkretnih tekstova u okviru njihova funkcioniranja, tj. u njihovoj uporabi, njihovu proizvođenju i obradbi. U tekstnoj se lingvistici pokušavaju opisati tekstne vrste na temelju određenih obilježja. Ta obilježja mogu biti predmet i cilj teksta, tipovi dijelova teksta, komunikacijski kriteriji itd. Tekstne vrste definiraju se na različite načine: skupovi tekstova s određenim zajedničkim svojstvima, socijalno normirane složene sheme djelovanja koje stoje na raspolaganju govornicima kojega jezika i sl. Tekstna se lingvistika temelji na strukturalističkoj i generativnoj koncepciji jezika. Najznačajniji je pojam koherentnosti koji označuje gramatičke, sintaktičko-semantičke odnose među rečenicama. Tekstilna lingvistika uzima u obzir autora teksta kao i primatelja teksta te se promatra njihov međuodnos u određenom komunikacijskom kontekstu.
