STRUKE:

telefonija

ilustracija
TELEFONIJA

telefonija (tele- + -fonija), telekomunikacijski sustav koji omogućuje govornu komunikaciju s pomoću telefona. Sastoji se od telefonskih aparata, telefonskih centrala i telefonskih vodova koji ih međusobno povezuju. U početku je sustav bio analogan i prenosio samo zvuk, a razvojem i zamjenom analognog sustava digitalnim, sudionicima je omogućeno razmjenjivanje zvuka, teksta, slika i drugih podataka.

Nepokretna telefonija povezuje korisnika s telefonskom mrežom uz pomoć nepokretnoga mrežnoga priključka. Korisnikov telefon, nepokretni ili bežični, uvijek je priključen na nepokretni mrežni priključak. Tomu je priključku pridijeljen pretplatnički broj. U osnovnoj usluzi nepokretne telefonije, pri pozivanju određenoga pretplatničkog broja, poziv će uvijek biti upućen kroz mrežu na isti mrežni priključak kojemu taj broj pripada. Dodatne usluge nepokretne telefonije omogućuju i preusmjeravanje poziva, tj. korisnik može signalizirati centrali da poziv na njegov pretplatnički broj preusmjeri na neki drugi nepokretni mrežni priključak.

Pokretna telefonija nema nepokretnoga priključka a korisnik je vezan uz javnu zemaljsku pokretnu mrežu (engl. Public Land Mobile Network, PLMN) (→ pokretne telekomunikacije, javne). Korisnik zajedno sa svojim pokretnim telefonom mijenja položaj, a mreža prati njegov trenutačni položaj (→ mobitel). Tako je s korisnikom moguće uspostaviti vezu bilo gdje unutar područja pokrivenog uslugom pokretne telefonije.

IP-telefonija prenosi govor preko računalne mreže s pomoću protokola IP (engl. Internet Protocol). IP-telefoni u pravilu se povezuju u lokalne mreže u kojima je integriran govorni i podatkovni promet. Lokalnom je mrežom moguće ostvariti lokalne (kućne) pozive, a preko interneta i pozive prema korisnicima IP-telefonije ili prema nepokretnim i pokretnim telefonskim mrežama.

Povijest

Prvi primitivan uređaj za prijenos govora konstruirao je njemački izumitelj Johann Phillip Reis (1861) i nazvao ga telefonom. Međutim, izumiteljem prvog široko upotrebljivoga telefona smatra se A. G. Bell (1876). Prva telefonska centrala u svijetu puštena je u promet 21. II. 1878. u New Havenu (SAD), a imala je 21 pretplatnika. U Europi je prva telefonska centrala puštena u promet 1881. u Berlinu. To su bile centrale induktorskoga tipa, a veze su se uspostavljale ručno. Prvu automatsku telefonsku centralu 1889. konstruirao je američki izumitelj Almon Strowger. Uvođenjem tih centrala eliminirana je potreba manipulacije u centrali, a zaračunavanje razgovora obavljalo se automatski. Prva automatska telefonska centrala na svijetu puštena je u promet 1892. u mjestu La Porte (SAD).

U Hrvatskoj je prva lokalna telefonska linija proradila u Zagrebu 1881., a povezivala je Građevinski ured Gradskoga poglavarstva i vodovodnu strojarnicu, u duljini od 3,5 km. Prva telefonska centrala s ručnim prespajanjem veza puštena je u promet u Zagrebu 1887. Iste je godine proradila prva telefonska linija u Osijeku, a 1889. i u Rijeci. Te je godine u Zagrebu bila stavljena u funkciju i prva javna telefonska govornica. Prva automatska telefonska centrala proizvođača Siemens und Halske puštena je u promet u Zagrebu 1928., u Jurišićevoj ulici u centrali ATC Zagreb-Centar. Njezin je početni kapacitet bio 5000 priključaka. Devetnaest godina poslije dosegnula je svoj konačni kapacitet od 12 200 priključaka. U početku su svi korisnici bili spojeni izravno s centralom, a poslije i kao dvojnici. Od 1942. bile su puštane u promet i njezine podcentrale u Vrapču, Podsusedu i drugdje u okolici Zagreba. Osim funkcija mjesne centrale, 1946. su joj bile dodane funkcije međumjesne centrale, a prva je međumjesna veza uspostavljena s centralom u Karlovcu. Centrala ATC Zagreb-Centar obavljala je svoju funkciju sve do 1979.

U Zagrebu, na Peščenici, puštena je 1955. u promet centrala ARF-50, prva telefonska centrala s koordinatnom sklopkom (tzv. Crossbar-centrala) i s neizravnim upravljanjem. Prvi prijenosni sustav s koaksijalnim kabelima prijenosnoga kapaciteta 960 telefonskih kanala bio je postavljen između Zagreba i Ljubljane. Prvi digitalni sustav kapaciteta 24 kanala (T1) pušten je u funkciju 1972. između Zagreba i Velike Gorice, a četiri godine poslije i prvi digitalni sustav kapaciteta 30 telefonskih kanala (E1, popularno zvan i PCM-sustav) u Zagrebu, između centrale ATC Centar II i hotela Intercontinental. U Rijeci je na Sušaku 1979. bila puštena u promet prva poluelektronička centrala upravljana s pomoću programa pohranjenog u memoriju. Dvije godine poslije centrala istoga tipa, ARE 11, puštena je u funkciju i u Zagrebu. Iste je godine u Zagrebu, u Vrapču, uključena centrala AXE 10 proizvođača LM Ericssona kao prva mjesna centrala u Hrvatskoj. Automatski interkontinentalni telefonski promet uspostavljen je 1986. Prvi optički kabel s višemodnim nitima u javnoj telefonskoj mreži u Hrvatskoj položen je 1987. u Dubrovniku. Prva digitalna međunarodna centrala puštena je u promet 1987. u Zagrebu. U siječnju 1991. započela je raditi prva pokretna telefonska mreža nazvana Mobitel, a pet godina poslije i prva digitalna pokretna telefonska mreža u okviru standarda Globalnoga sustava za pokretnu komunikaciju (GSM, engl. Global System for Mobile Communication), nazvanoga CRONET.

telefonija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 15.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=60718>.