telekomunikacijske usluge

telekomunikacijske usluge, usluge temeljem kojih telekomunikacijski operatori pružaju podršku korisničkim djelatnostima, kao što su npr. interaktivna komunikacija, rad na daljinu, telemedicina, učenje na daljinu i dr. Razlikuju se dvije osnovne skupine telekomunikacijskih usluga: nosive usluge i teleusluge. Nosiva usluga omogućuje prijenos informacijskih jedinica. Kao nadogradnja nosive usluge, teleusluga omogućuje i dodatne funkcije, poput funkcija za uspostavu veze i za oblikovanje prenošenih poruka. Tako npr. krajnji korisnik → telefonije pristupa javnoj komutiranoj telefonskoj mreži (engl. Public Switched Telephone Network, PSTN) s pomoću svojega telefonskog aparata (→ telefon) i poziva drugoga krajnjega korisnika, također povezanog s telefonskom mrežom. Pri tom telefonska mreža pruža nosivu uslugu telefoniji. U telefoniji su krajnji korisnici odgovorni za razumijevanje onoga što je rečeno i za način na koji je govorna informacija strukturirana. Za razliku od telefonije, u podatkovnim teleuslugama dodani su funkcijski blokovi koji omogućuju jednoznačan prikaz i interpretaciju prenošene informacije.

Telekomunikacijski operatori dijele teleusluge na osnovne usluge, dodatne usluge i usluge s dodanom vrijednošću. Osnovni su razlog za tu podjelu različiti modeli naplate korištenja usluga. Govorna komunikacija između dvaju krajnjih korisnika telefonije primjer je osnovne usluge. Usluge s dodanom vrijednošću ubrajaju se u vrstu posebnih usluga koje su nadgradnja osnovne usluge i korisnicima se dodatno naplaćuju. Primjer je za to usluga informacija kojom operater korisniku pruža traženu informaciju u usmenom obliku (npr. informacija o pretplatničkom broju telefona). Dodatne usluge ugl. se kreiraju modificiranjem osnovne usluge, a dijele se na distribuirane i centralizirane. Primjer je distribuirane dodatne usluge usluga čekanja na vezu, nastala modificiranjem osnovne telefonske usluge, a ona sudionika u telefonskoj komunikaciji obavještava o čekanju drugoga poziva na uspostavu veze. Centralizirane dodatne usluge nazivaju se i usluge inteligentne mreže. One su implementirane u mreži koja ima centralno smještenu »inteligenciju« (u obliku programske podrške), koja omogućuje napredno i fleksibilno usmjeravanje i naplatu poziva. Primjer su takvih usluga usluge s pozivnim brojevima 060.

S korisničkoga gledišta, teleusluge se mogu podijeliti na govorne ili glasovne, podatkovne, videousluge (pokretna slika) i višemedijske. Te gl. tipove teleusluga moguće je nadalje razlikovati sukladno načinu na koji ih koriste korisnici. Tako postoje interaktivne usluge, usluge slanja poruka, usluge za dohvaćanje umreženih sadržaja i distribucijske usluge. Interaktivne usluge omogućuju dvosmjerni prijenos informacija. Osnovna usluga govorne telefonije tipičan je primjer interaktivne usluge. Usluge slanja poruka obuhvaćaju usluge zasnovane na načelu spremanja informacije koju korisnik naknadno može poslušati ili pročitati, npr. govorna pošta (engl. voice mail) i elektronička pošta (engl. e-mail). U skupinu usluga za dohvaćanje umreženih sadržaja ulaze usluge koje pružaju pristup informacijama spremljenima u bazama podataka. Primjer su takvih usluga pozivni centri koji korisnicima omogućuju da s pomoću govornih naredbi dođu do željenih informacija o ponudi neke tvrtke ili institucije. Postoje dvije vrste distribucijskih usluga: jednosmjerna komunikacija prema jednomu prijamniku (npr. prema faksimilnom uređaju) i jednosmjerna istodobna komunikacija prema višestrukim prijamnicima (npr. radiodifuzijsko odašiljanje radijskih ili televizijskih programa). (→ telekomunikacije)

telekomunikacijske usluge. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 25.5.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=60729>.