Terencije Afer, Publije

ilustracija
TERENCIJE AFER, Publije

Terencije Afer, Publije (latinski Publius Terentius Afer [pu'bli·us tere:'nti·us a:'fer]), rimski komediograf (Kartaga, oko 195?, 159. pr. Kr.). Kao mlad rob bio je doveden iz Afrike (odatle nadimak Afer, tj. Afrikanac) u Rim, gdje je dospio u kuću senatora Terencija Lukana koji je zapazio njegovu darovitost, dao ga školovati i potom oslobodio. Prijateljevao je sa Scipionom Mlađim i Lelijem, glavni promicateljima grčke kulture što je i njemu postala uzorom, te se ugledao u Menandrove komedije koje je najviše prerađivao. Napisao je šest komedija u stilu nove atičke komedije koje su sve sačuvane: Djevojka s Andra (Andria, 166. pr. Kr.), Svekrva (Hecyra, napisana 165., izvedena u cijelosti 160. pr. Kr.), Čovjek koji sam sebe muči (Heautontimorumenos, 163. pr. Kr.), Eunuh (Eunuchus, 161. pr. Kr.), Formion (Phormio, 161. pr. Kr.) i Braća (Adelphoe, 160. pr. Kr.). U Terencijevim komedijama sa zaokruženom radnjom i plastično izrađenim karakterima, izdvaja se uglađenost i stanovita sentimentalnost, što nije nailazilo na odobravanje neobrazovanoga rimskog puka, navikla na trivijalne dosjetke i lakrdijske elemente. Stoga se Terencije nije po popularnosti mogao mjeriti s Plautom, no djela su mu se u cjelini prenijela u kasnu antiku i bila osobito popularna u srednjem vijeku. U humanističkom kazalištu (XV. i XVI. st.) izvodila su se na izvorniku, a utjecala su na sentimentalnu dramu XVIII. stoljeća (npr. plačljiva komedija – comédie larmoyante D. Diderota) i mnoge europske komediografe.

Terencije Afer, Publije. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 15.10.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=60925>.