STRUKE:

teza

teza (grč. ϑέσις: položaj; postavka).

1. Stajalište koje treba dokazati, verificirati, obraniti; postavka, tvrdnja.

2. Znanstveni rad za stjecanje doktorskoga stupnja; disertacija.

3. U filozofiji, tvrdnja izvorno nastala iz dijalektičkoga načina vođenja razgovora (u Platonovoj Akademiji) putem postavljanja pitanja i davanja odgovora, rezultat čega je upravo teza kao ono što se bira između dviju mogućnosti koje nudi pitanje. Tezu postavlja onaj koji daje odgovor i koji ju stoga mora braniti pred onim koji dalje pita. Budući da onaj tko odgovara može odabrati i drugu mogućnost, Aristotel je smatrao da se takva vrsta dijalektike mora podvrgnuti korektivu dijalektičkoga zaključivanja. Time se ukida samovolja individualnoga mnijenja. Stoga teza ne proizlazi iz sadržaja neke tvrdnje ni iz individualnoga stava koji netko ima o istini, nego iz njezine funkcije unutar određenoga okvira raspravljanja, argumentiranja i opravdavanja, koji je opet određen pravilima logičkoga zaključivanja. U novom vijeku, posebice kod J. G. Fichtea, teza poprima značenje subjektivnoga »postavljanja« ne-ja, dakle izvanjskoga svijeta, čime se tvrdi da samo ono što je postavljeno putem svijesti uistinu i postoji (transcendentalna konstitucija). Nasuprot njemu, G. W. F. Hegel, uvodeći glasovitu trijadu teza-antiteza-sinteza, smatra da je teza jednako kao i antiteza konstitutivna za izgradnju njegova sustava i za mogućnost samokretanja duha uopće. Takvu je dijalektiku Th. W. Adorno nazvao »pozitivnom« zato što sinteza nije ništa drugo nego opet teza i tako u beskonačnost ili, kako kaže Adorno, »svršava u ustajaloj baruštini pozitiviteta«.

4. U starogrčkoj versifikaciji pokret spuštanja noge pri davanju ritma, koji je obilježavao dugi naglašeni slog, za razliku od arze (kratkoga nenaglašenog dijela stiha), koja se naznačivala podizanjem noge. U latinskoj metrici teza i arza počele su označivati dizanje i spuštanje glasa, pa kako se glas spuštao kod kratkoga nenaglašenog sloga teza je dobila značenje suprotno prvotnomu. U tom se značenju, koje se odnosi na kratki nenaglašeni slog, teza rabi i danas a obilježava se znakom breve (∪). – O tezi se može govoriti i u značenju postavke kojoj pisac podređuje sadržaj i strukturu svojega djela ne bi li ju potvrdio (roman s tezom, drama s tezom).

5. U glazbi, naglašena doba u taktu. Starorimska i srednjovjekovna teorija glazbe zamijenile su značenja pojmova teze i arze (nenaglašene dobe). U novovjekoj umjetničkoj glazbi Europe, po analogiji sa spuštanjem i dizanjem ruke ili dirigentskoga štapića pri dirigiranju, odn. taktiranju, ipak se ustalila uporaba pojmova u izvornom značenju.

teza. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 17.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=61091>.