tiskarske tehnike

tiskarske tehnike, postupci kojima se pripremljeni tekst i ilustracije umnožavaju (reproduciraju) na papiru ili kakvoj drugoj podlozi (karton, plastika, metal, tkanina, staklo). Kod klasičnih se tiskarskih tehnika otisak dobiva prenošenjem tiskarske boje (kadšto se naziva i bojilom; → boje, grafičke) na tiskovnu podlogu. To se ostvaruje pritiskom → tiskovne forme (fizički predložak s tiskovnim elementima koji nose boju i neobojenim slobodnim površinama) na podlogu, izravno ili posredstvom nekoga prijenosnog elementa. U novije se doba, kod digitalnih tiskarskih tehnika, otisak ostvaruje s digitalno zapisane tiskovne forme pohranjene u računalnoj memoriji, na osnovi koje, prema naredbama iz računala, digitalni tiskarski stroj oblikuje otisak. Prema načinu prenošenja boje s tiskovne forme na tiskovnu podlogu, tiskarske tehnike dijele se na izravne (direktne), kod kojih se boja prenosi izravno s tiskovne forme na tiskovnu podlogu, te neizravne (indirektne), kod kojih se boja s tiskovne forme najprije prenosi npr. na prijenosni valjak ili tampon, s kojega potom prelazi na tiskovnu podlogu. Prema obliku tiskovne podloge, tiskarske tehnike dijele se na one kod kojih je tiskovna podloga u pojedinačnim komadima (tisak na arke) i one kod kojih je tiskovna podloga namotana u kolutovima (tzv. tisak iz role, rotacijski tisak ili rototisak), pa se najčešće tiska rotacijskim strojevima s valjcima (tzv. rotacija); papirna podloga za takvu vrst tiska obično se naziva rotopapir. Prema načinu ostvarenja otiska, tiskarske tehnike dijele se na one kod kojih se otisak ostvaruje pritiskom i one kod kojih to nije slučaj. Ipak, najčešća je podjela klasičnih tiskarskih tehnika prema odnosu tiskovnih elemenata i slobodnih površina tiskovne forme. Po tom se kriteriju tiskarske tehnike dijele na tehnike visokoga tiska, tehnike plošnoga tiska, tehnike dubokoga tiska i tehnike propusnoga tiska.

Tehnike visokoga tiska

Tehnike visokoga tiska rabe tiskovne forme kod kojih su tiskovni elementi uzdignuti u odnosu na slobodne površine, a boja se s tiskovnih elemenata, izravno ili posredno, prenosi na tiskovnu podlogu. Najvažniji su oblici visokoga tiska knjigotisak, visoki neizravni tisak i fleksografski tisak. Knjigotisak je postupak visokog izravnoga tiska kod kojega se boja najprije nanosi na uzdignute tiskovne elemente tvrde tiskovne forme, s koje se pritiskom izravno prenosi na tiskovnu podlogu. Pretečom knjigotiska smatra se drvorez, a stvarni razvoj započeo je Gutenbergovim izumom tiskarske preše, kakve su se rabile do XIX. st., kada su ih zamijenili brzotisni, zaklopni i rotacijski strojevi (→ knjigotisak). Općenito, knjigotisak danas kvalitetom zaostaje za ofsetnim tiskom, pa je još zastupljen tek s manje od 5% svih otisaka, dok je 1970-ih bio zastupljen s 50%. Visoki neizravni tisak (suhi ofsetni tisak ili letterset) ostvaruje se strojevima koji se u osnovi sastoje od temeljnoga valjka s tiskovnom formom, prijenosnog (ofsetnoga) valjka i tiskovnoga valjka. Za tu se tehniku rabi viskozna tiskarska boja, koja se iz spremnika (bojanika) posredstvom niza valjaka (tzv. duktor i heber, razribači, nanosači) nanosi na tiskovnu formu. Boja se zatim s tiskovnih elemenata pritiskom prenosi na prijenosni valjak s kojega, opet pritiskom, prelazi na tiskovnu podlogu. Tiskati se može jednobojno i višebojno, jednostrano i obostrano, ovisno o izvedbi stroja. Danas se ta tehnika najviše primjenjuje u tisku ambalaže te obrazaca i vrijednosnih papira. Fleksografski tisak (također fleksotisak ili anilinski tisak) tehnika je izravnoga tiska s pomoću razmjerno mekane, fleksibilne tiskovne forme. Ta se tehnika najviše koristi za tisak ambalaže uz razmjerno nisku kvalitetu otiska. Tiskarski su strojevi jednostavne građe (temeljni i tiskovni valjak), koristi se razmjerno rijetka boja (male viskoznosti) pa nisu potrebni složeni uređaji za njezino nanošenje na tiskovnu formu, a kako su pritisci u tisku mali, strojevi ne moraju biti robusni. Fleksografski tisak danas omogućuje milijunske naklade na upojnim i neupojnim tiskovnim podlogama (→ fleksografski tisak).

danas su ponajprije zastupljene ofsetnim tiskom, dok se npr. → svjetlotisak vrlo rijetko rabi. Ofsetni tisak (također ofset) tehnika je plošnoga neizravnog tiska. Ta se tehnika razvila iz → litografije; oko 1880. kamene ploče bile su zamijenjene metalnima, a početkom XX. st. uveden je prijenosni (ofsetni) valjak, pa ta tehnika od 1970-ih prevladava u tisku novina, knjiga i sl. Strojevi za klasični (mokri) ofsetni tisak u osnovi su građeni od temeljnog valjka, na kojem se nalazi tiskovna forma, te prijenosnog i tiskovnoga valjka. Tiskovni elementi i slobodne površine razlikuju se svojim afinitetom prema tiskarskoj boji, što se postiže vlaženjem tiskovne forme posebnim sustavom u stroju, pri čem se tekućina za vlaženje prihvaća na slobodne površine pa one postaju oleofobne (odbijaju boju). Sustavom za nanošenje boje zatim se na tiskovnu formu nanosi tiskarska boja koja se prihvaća na tiskovne elemente te se pritiskom prenosi na prijenosni (ofsetni) valjak s kojega pritiskom prelazi na tiskovnu podlogu. Danas se sve više koristi i tzv. bezvodni ofsetni tisak, kod kojega se afinitet prema boji tiskovnih elemenata i slobodnih površina postiže bez vlaženja tiskovne forme. Mjesto sustava za vlaženje, u današnjim se strojevima nalaze laserske glave koje, prema naredbama iz računala, u samome stroju izrađuju tiskovnu formu (tzv. tehnologija DI, akr. od engl. Direct Imaging). Strojevi za plošni neizravni tisak mogu biti jednobojni ili višebojni, predviđeni za tisak iz role ili tisak na arke. (→ ofsetni tisak ili ofset)

Tehnike dubokoga tiska

Tehnike dubokoga tiska odlikuju se tiskovnom formom kojoj su tiskovni elementi udubljeni u odnosu na slobodne površine. Bakrotisak je najznačajnija tehnika te vrste, kod koje se boja prenosi na tiskovnu podlogu izravnim pritiskom tiskovne forme. Bakrotisni strojevi dijele se na bakrotisne preše, bakrotisne strojeve na arke i bakrotisne rotacije. Bakrotisni strojevi na arke kao tiskovnu formu najčešće koriste bakrenu ploču koja se stavlja na temeljni valjak, dok bakrotisne rotacije imaju masivni bakreni valjak na površini kojega se graviranjem ili jetkanjem udube tiskovni elementi. Najčešće se otiskuje tako da se temeljni valjak s tiskovnom formom uranja u boju, potom se posebnim nožem (rakel) boja s površine skida, a boja preostala u tiskovnim elementima pritiskom se prenosi na tiskovnu podlogu. Tiskovni elementi kod bakrotiska mogu biti različitih dubina pa se tom tehnikom mogu ostvariti pravi višetonski otisci, ali se koristi i rasterska reprodukcija te kombinacija tih tehnika (→ bakrotisak). U tehnike dubokoga tiska ubrajaju se i → čelični reljefni tisak (još i slijepi tisak) te → tamponski tisak, koji se danas, međutim, rjeđe rabe u velikim serijama.

Tehnika propusnoga tiska

Tehnika propusnoga tiska je sitotisak, kod kojega su tiskovni elementi tiskovne forme propusni za tiskarsku boju, a slobodne površine nisu. Prilikom tiska tiskovna se forma (mrežica) približava podlozi, a boja se gumenim nožem protiskuje kroz tiskovne elemente te izravno, pritiskom nanosi na tiskovnu podlogu. Sitotiskom se može, ovisno o izvedbi stroja, tiskati na komade (arke) ili iz role, a osim strojeva s ravnom mrežicom grade se i oni s valjkastom tiskovnom formom. Sitotiskom je moguće tiskati na različite tiskovne podloge uporabom različitih tiskarskih boja. (→ sitotisak)

Digitalne tiskarske tehnike

Digitalne tiskarske tehnike ostvaruju otisak izravno na tiskovnoj podlozi, ili se u stroju, na osnovi digitalnih podataka, najprije stvara tzv. masterska slika, iz koje se zatim dobiva otisak. Te tehnike danas zauzimaju sve važnije mjesto u tisku malih naklada i tisku po narudžbi, pa se tako procjenjuje da je u svijetu 2007. bilo više od 130 000 sustava za digitalni tisak visokoga učinka (više od 30 otisaka u minuti). Budući da se strojevi za digitalni tisak većinom zasnivaju na jednakim principima kao i uredski i kućni pisači, uređaji za ispis digitalnih fotografija ili fotokopirni strojevi, granica među njima nije strogo definirana. Danas se za digitalni tisak najčešće rabe strojevi na osnovi indirektne elektrofotografije (kserografije) te laserskog ispisa, dok za posebne namjene služe profesionalni tintni ili sublimacijski pisači i dr. (→ fotokopiranje; pisač)

tiskarske tehnike. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 18.8.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=61456>.