torpedni čamac, brzi manji ratni brod s torpedima kao osnovnim naoružanjem za napade na transportne i slabije naoružane ratne brodove u uskim i obalnim morima; upotrebljava se i za patroliranje, izviđanje i polaganje mina i dr. Preteča torpednoga čamca bila je → torpiljarka, dok su prvi pravi torpedni čamci izgrađeni tijekom I. svjetskog rata u Italiji (istisnine 12 t, brzine 25 do 28 čv, naoružani s 2 torpeda). Ti su talijanski čamci imali uspjeha u prepadima na veće brodove (glasovito je potapanje austrougarskoga bojnoga broda Szent István kod Premude), te su ubrzo uvedeni u mornarice drugih zemalja. Između dvaju ratova nastavljena je izgradnja torpednih čamaca duljine 15 do 30 m i brzine 30 do 50 čv, naoružanih jednom, dvjema ili četirima torpednim cijevima, te s nekoliko strojnica ili lakih protuzrakoplovnih topova. Neposredno prije II. svjetskog rata bilo je u sastavu ratnih mornarica približno 300 torpednih čamaca, a tijekom rata bilo ih je izgrađeno još približno 3000. Ti su brodovi ispunjavali niz zadaća: pratnju konvoja, protupodmorničku borbu, prepade na neprijateljske snage i obranu vlastitih komunikacija, borbu protiv drugih torpednih čamaca i dr., o čem npr. svjedoči olupina njemačkog torpednoga čamca S-57, koji su 1944. kod Pelješca potopili slični britanski brodovi. Nakon II. svjetskog rata radi se na povećanju brzine torpednih čamaca, njihove istisnine, poboljšanju sustava za upravljanje vatrom torpeda, uvode se plinske turbine (omogućuju postizanje brzina do 60 čv) te nova vođena i samonavođena torpeda velike brzine i dometa, a grade se i hidrokrilni torpedni čamci. Nakon uvođenja → raketnih čamaca uloga im se postupno smanjuje, ali i dalje ostaju sastavnim dijelom udarnih snaga malih mornarica.
