Tunis

ilustracija
TUNIS, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13ilustracija14ilustracija15ilustracija16

Tunis (Tūnis; Republika Tunis/Al-Ğumhūriyya at-Tūnisiyya), država u sjevernoj Africi, između Sredozemnoga mora na sjeveru i istoku, Libije (duljina granice 459 km) na jugoistoku i Alžira (965 km) na zapadu; obuhvaća 163 610 km².

Prirodna obilježja

Tunis se sastoji od zapadnoga planinskog i istočnoga nizinskog dijela. Na krajnjem sjeverozapadu pružaju se ogranci alžirskoga Tell Atlasa (600 do 1200 m), građeni od krednih vapnenaca i pješčenjaka, a kroz zapadni dio zemlje, sve do rta Bon na sjeveroistoku dopiru ogranci Saharskoga Atlasa (Dorsal) s najvišim vrhom Chambi (1544 m); između njih prostire se plodna dolina rijeke Medjerde. U središnjem dijelu Tunisa nalazi se zavala šotova (slana plitka jezera), a jugoistočno od nje saharski ravnjak Dahar (713 m) koji odvaja pustinjsko područje Sahare (Veliki istočni erg) na zapadu od prostrane slane nizine Gefara (Jafāra) duž morske obale (duga 1148 km).

Sjeverni i obalni dio Tunisa imaju sredozemnu klimu, unutrašnjost stepsku i polupustinjsku, a jug zemlje pustinjsku. Prosječna srpanjska temperatura iznosi 24,9 °C na sjeverozapadu i 32,7 °C na jugozapadu, a siječanjska 4,9 °C na zapadu i 11,7 °C na istoku. Vrlo je jak utjecaj suhih i toplih vjetrova iz Sahare i vlažnih sa Sredozemnoga mora koji donose oborine u zimskome dijelu godine. Godišnja količina oborina smanjuje se od zapada (na Tell Atlasu 1500 mm) prema jugoistoku (600 do 400 mm) i jugu (200 do 100 mm). Rijeke su uglavnom povremenih bujičnih tokova, u Sredozemno more utječe samo Medjerda (460 km). Šotovi (najveći Chott el-Jerid, oko 7000 km²) u unutrašnjosti nemaju pritoka ni otjecanja. Planinski pristranci obrasli su mjestimično šumom hrasta plutnjaka, a primorje šumama alepskoga bora i makijom; šume obuhvaćaju oko 3% cjelokupne površine. Unutrašnjost prekriva stepska i polupustinjska vegetacija, koja na krajnjem jugu prelazi u pustinju.

Stanovništvo

Prema popisu stanovništva iz 2014. Tunis ima 10 982 754 st. ili 67 st./km². Gotovo 3/4 stanovništva žive u sjevernome dijelu zemlje (dolina Medjerde) i u obalnome pojasu, gdje je gustoća naseljenosti veća od 100 st. na km² (područje oko glavnoga grada doseže čak 3053 st./km²); na jugu ona ne prelazi 10 st. na km². Stanovnici su najvećim dijelom Arapi (96,2%) te Berberi (1,4%) i dr. (2,4%). Po vjeri su uglavnom muslimani suniti (98,9%), ostalo su kršćani (0,7%) i židovi (0,4%). Porast stanovništva u razdoblju 2010–15. iznosi 1,1% i odgovara prirodnomu priraštaju stanovništva (1,48% ili 14,8‰, 2014). Ukupan porast stanovništva usporava znatno iseljavanje; 1 223 213 st. na privremenom je radu u inozemstvu (2012), od kojih više od polovine u Francuskoj. Natalitet je za afričke prilike nizak (20,5‰), kao i mortalitet (5,7‰); smrtnost je dojenčadi 16,3‰ (2014). Stanovništvo Tunisa je mlado; u dobi je do 14 godina 23,2% st., u dobi od 15 do 64 godine 69,3% st., a u dobi od 65 i više godina 7,5% st. Očekivano trajanje života iznosi 73,9 godina za muškarce, odnosno 77,4 godine za žene (2014). Ekonomski je aktivno 4 071 000 stanovnika; u poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu zaposleno je 14,8%, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 33,2%, a u uslužnim djelatnostima 51,7% aktivnih stanovnika (2014). Od trinaestak sveučilišta, najstarije je u Tunisu (osnovano 1945) i Sfaxu (1986); službeni je jezik arapski, ali se govori i francuski (berberski govori 2% od ukupnoga broja stanovnika). Nepismeno je 20,3% stanovništva starijega od 15 godina (2011). Glavni je grad Tunis (638 845 st., 2014; šire gradsko područje 2 359 721 st.); među ostalim gradovima (2014) ističu se Sfax (Şafāqis; 272 801 st.), Sousse (Sūsa; 221 530 st.), Ettadhamen (At-Tadāman; 142 935 st.), Kairouan (Al-Qayrawān; 139 070 st.), Bizerta (Binzart; 136 917 st.), Gabès (Qābis; 130 984 st.), Ariana (Aryāna; 114 486 st.), Gafsa (Qafşa; 95 242 st.), Monastir (Al-Munastīr; 93 306 st.), La Goulette (Ḥalq al-Wādī; 45 711 st.) i dr.; u gradovima živi 67,8% st. (2014).

Gospodarstvo

Ekonomska liberalizacija započeta u 1990-ima potaknula je obnovu gospodarstva (prosječna stopa privrednoga rasta u posljednjem desetljeću bila je oko 5%). God. 2007. ostvaren je BDP u vrijednosti od približno 35 mlrd. USD; BDP po stanovniku iznosio je oko 3430 USD (izračunan prema paritetu kupovne moći BDP je oko 77 mlrd. USD, a po stanovniku oko 7550 USD). U sastavu BDP-a udjel je uslužnoga sektora oko 60%, industrije oko 30%, a poljoprivrede oko 10%. Razvijena je tekstilna industrija, proizvodnja naftnih derivata, kemikalija, električne opreme i dr. Najvažniji su poljoprivredni proizvodi masline i maslinovo ulje, žitarice, datulje, badem, govedina, mliječni proizvodi i dr. Od prirodnih bogatstava značajna su ležišta fosfata i željezne rude. Stopa je nezaposlenosti oko 14% (2007); siromašnih je oko 7,4% (2005). Vrijednost izvoza 2007. bila je 14,8 mlrd. USD (prevladavaju odjevni predmeti, tekstil, poluproizvodi, fosfati i druge kemikalije, poljoprivredni proizvodi i dr.); vrijednost je uvoza 17,9 mlrd. USD (uglavnom strojevi i oprema, tekstil, kemijski proizvodi, roba široke potrošnje i dr.). Prema udjelu u vanjskoj trgovini vodeći su partneri Francuska (27%) i Italija (21%), a zatim Njemačka, Španjolska, Libija, SAD i dr. Potkraj 2007. vrijednost deviznih i zlatnih rezervi iznosila je oko 7,8 mlrd. USD, dok je vanjski dug bio 19,2 mlrd. USD. Više ekonomskih sporazuma Tunis ima s Europskom unijom; od 1995. član je Svjetske trgovinske organizacije.

Promet

Tuniska željeznička mreža duga je 2165 km (2012; elektrificirano je 65 km), a cestovna 19 418 km (2011; asfaltirano 76% cesta). Najvažnija prometnica Tunis – Sfax (autocesta dovršena 2008) – libijska granica (573 km), dio je transafričke obalne ceste koja povezuje Kairo (Egipat) s Dakarom (Senegal). Glavne su luke Tunis (s predlukom La Goulette), Bizerta, Sfax, Gabès, Sousse, Zarziz i Skhira (naftni terminal). Međunarodne su zračne luke Tunis (Carthage), Monastir (Habib Bourguiba), Sfax, Djerba, Tozeur, Tabarka i Enfida.

Novac

Novčana je jedinica tuniski dinar (DT; TND); 1 tuniski dinar = 1000 milima (millimes).

Povijest

Prvi tragovi nastanjenosti na tuniskom području mogu se pratiti od prapovijesti. Najstariji poznati stanovnici bili su Berberi, koje su približno od 1100. pr. Kr. Feničani sustavno potiskivali u unutrašnjost zemlje. Na prijelazu iz II. u I. tisućljeće pr. Kr. te tijekom IX. st. pr. Kr. Feničani su na tuniskim obalama osnovali niz pomorskih kolonijalnih naseobina, od kojih je najpoznatija bila tirska Kartaga. Oko VII. st. pr. Kr. taj je grad postao prijestolnicom moćne antičke države, u sastavu koje su se nalazili obalni dijelovi današnjega Tunisa. Veći su dijelovi Tunisa bili u sastavu kartažanske države sve do 146. pr. Kr., kada su ih nakon uništenja Kartage u Trećem punskom ratu zaposjeli Rimljani te uključili u sastav provincije Prokonzularne Afrike (Africa proconsularis). Od 44. pr. Kr. njezino se sjedište nalazilo u netom obnovljenoj Kartagi (Colonia Iulia Carthago), u kojoj je od III. st. postojala dobro organizirana kršćanska zajednica; ondje su djelovali crkveni oci Tertulijan, Ciprijan, L. C. Laktancije Firmijan, A. Augustin i dr. U sastavu Rimskoga, odnosno Zapadnorimskoga Carstva (od 395) današnji je Tunis bio sve do 429., kada su na njegov teritorij prodrli Vandali te ga do 439. u cijelosti zaposjeli. Pod vandalskom je vlašću današnji Tunis bio sve do 533., kada ga je po nalogu bizantskoga cara Justinijana I. Velikoga osvojio njegov vojskovođa Belizar. Zbog povoljnoga geostrateškoga položaja Tunis je za vladavine bizantskoga cara Maurikija (582–602) bio organiziran kao vojno-upravno područje sa sjedištem u Kartagi (Kartažanski egzarhat). Između 650. i 698. potpao je pod arapsku vlast te ušao u sastav Bagdadskoga kalifata. Pod novom vlašću zemlja se islamizirala, a novu vjeru prihvatila su i berberska plemena u unutrašnjosti koja su tijekom minulih stoljeća ostala nedirnuta rimskom i kršćanskom civilizacijom. Početkom IX. st. vlast na području današnjega Tunisa preuzela je dinastija Aglabida na čelu s Ibrahimom ibn al-Aglabom. Isprva je vladao Ifrikijom (Tunisom) kao namjesnik bagdadskoga kalifa Haruna al-Rašida, da bi se nakon uzimanja naslova emira politički osamostalio. Pod vlašću njegovih potomaka Tunis je bio emirat sa središtem u Kairouanu sve do 909., kada je Ubajdulah (‘Ubaydullah) al-Mahdi, osnivač muslimanske šijitsko-izmaelitske dinastije Fatimida, zbacio s vlasti aglabidskog emira Zijadada Alaha III. Nakon 971., kada su Fatimidi prenijeli sjedište vlasti u Kairo, vlast je preuzela berberska dinastija Zirida, koja je vladala samostalno. Tijekom XI. st. Tunis je bio izložen napadima beduina iz Gornjega Egipta, a dinastiju Zirida srušili su 1147. Normani pod vodstvom sicilskoga kralja Rogera II., koji su vladali uglavnom obalnim područjem do 1160., kada je zavladala maursko-španj. dinastija Almohada (Muvahida). God. 1236. vlast je preuzela berberska dinastija Hafsida, pod kojom je Tunis doživio gospodarski i kulturni procvat. Hafsidi su proširili vlast do Tlemcena i Tripolija te uspješno odolijevali napadima europskih feudalaca, pri čem je 1270. poginuo i francuski kralj Luj IX. Sveti u Sedmom (Osmom) križarskom ratu. Vrhunac je Tunis doživio pod vlašću Uthmana (‘Uṯmān; 1435–88), kada su se razvili karavanski trgovački putevi kroz Saharu i trgovina s Egiptom, Venecijom i Aragonom. Zbog osmanske opasnosti, Hafsidi su 1535. priznali vlast rimsko-njemačkoga cara Karla V. Habsburgovca te je Tunis do 1570., kada su ga zauzeli Osmanlije, bio pod španjolskom vlašću. Iako su ga Španjolci nakratko osvojili 1573., iduće godine postao je osmanska pokrajina, koja je do 1590. bila pod vlašću paše, potom do 1640. deja, a do 1702. bejeva iz dinastije Muradida. Nakon nemira, vojska je 1705. vladarom proglasila Huseina ben Alija (1705–35), rodonačelnika dinastije Huseinida, koja je vladala Tunisom sve do uspostave republike 1957. Iako su se tuniski vladari postupno osamostaljivali od vlasti u Istanbulu, do XIX. st. nominalno su priznavali vlast osmanskog sultana. U tom je razdoblju glavna gospodarska grana bilo pomorsko razbojništvo i gusarenje na zapadnome Sredozemlju. Iako je već u drugoj polovici XVIII. st. bilo nekoliko francuskih trgovačkih kolonija na tuniskim obalama, početkom XIX. st. počeo je intenzivnije prodirati utjecaj Velike Britanije i Francuske. Zbog financijske krize 1868. zemlja je bila stavljena pod protektorat Francuske, Velike Britanije i Italije, a odlukom Berlinskoga kongresa 1878. Velika Britanija dopustila je Francuzima zauzimanje Tunisa u zamjenu za Cipar. Francuzi su ga okupirali 1881., a bej Muhamed VI. ugovorom u Bardou 12. V. 1881. prihvatio je francuski protektorat, koji je potvrđen 1883. konvencijom u Marsi. Premda Osmansko Carstvo i njegova sljednica Turska nisu sve do 1923. priznavali francuski protektorat, ipak su Osmanlije 1910. s Francuskom potpisali sporazum o razgraničenju između Tunisa i Tripolitanije. Početkom XX. st. razvio se nacionalnooslobodilački pokret, kojemu je cilj bio autonomija, a potom, posebice nakon I. svjetskog rata, neovisnost zemlje. Nacionalističke skupine, od 1920. ujedinjene u stranku Destur, zahtijevale su demokratske reforme te ravnopravno sudjelovanje Tunižana u upravi. Francuska uprava bezuspješno je pokušala osnutkom Velikoga tuniskog vijeća, Vijeća pokrajina i Vijeća plemenskih vođa (Kaida) oslabiti pokret. Godine 1934. pod vodstvom Habiba Burgibe osnovana je stranka Neo-Destur (Nova ustavna liberalna stranka), koja je pridobila šire mase te su 1938., nakon sukoba između naroda i policije, Burgiba i vođe bili uhićeni, a stranka zabranjena. Nakon kapitulacije Francuske 1940. Tunis je ostao pod vlašću vlade u Vichyju sve do njemačke okupacije 1942. Savezničke postrojbe zauzele su ga nakon ogorčenih borbi tek 1943. Nakon II. svjetskoga rata počeo je jačati pokret za neovisnost koji je predvodio Burgiba. Godine 1946. Tunis je stekao status pridružene države u Francuskoj uniji, a 1955. dobio je autonomiju. Nakon sporazuma s Francuskom neovisnost je ostvarena 20. III. 1956. Premijer je postao H. Burgiba; od 1957. bio je predsjednik (smijenjen je 1987). U srpnju 1961. izbio je sukob s francuskim snagama u Bizerti (okončan je međunarodnim posredovanjem). Francusko vojno povlačenje slijedilo je 1962–63. Jednostranački režim uveden je 1963 (zabranjena je KP Tunisa; vladajući Neo-Destur preimenovan je u Ustavnu socijalističku stranku). Veći studentski i radnički prosvjedi bili su 1968. i 1978; 1980. ugušena je oružana pobuna u Gafsi (Tunis je optužio Libiju za pomaganje pobunjenika). Ograničena demokratizacija postupna je od početka 1980-ih. Granični sporovi s Alžirom riješeni su sporazumom 1983. Masovni prosvjedi i nemiri izbili su ponovno 1984. Premijer Zine el-Abidine Ben Ali preuzeo je vlast u studenome 1987; za predsjednika je izabran 1999. i 2004 (reorganizirao Ustavnu socijalističku stranku; 1988. preimenovana je u Ustavno demokratsko okupljanje te je nakon izbora ostala politički vodećom strankom). Ben Alijev autoritarni režim osporavale su i islamističke organizacije utjecaj kojih jača od 1990-ih (pojedine od njih povremeno poduzimaju oružane napade). Masovni prosvjedi i nemiri u siječnju 2011. srušili su režim, Ben Ali je pobjegao u Saudijsku Arabiju, a njegova stranka je sudskom odlukom raspuštena (u odsutnosti je osuđen na 35 godina zatvora zbog korupcije, a 2012. na doživotni zatvor zbog političkoga nasilja i represije). Nakon izbora za ustavotvornu skupštinu u listopadu 2011. politički vodeća postaje umjerena islamistička stranka Ennahda (predvodi je Rachid Ghannouchi); član stranačkoga vodstva Hamadi Jebali postaje premijer u prosincu 2011. Istodobno je za predsjednika izabran Moncef Marzouki (predvodi Kongres za republiku). Slijedili su politički sukobi umjerenih islamista, koje podupiru sekularne političke organizacije, i sljedbenika konzervativnog islamizma (povremeno izbijaju masovni prosvjedi). Politička nestabilnost nastavila se nakon ostavke premijera Jebalija u veljači 2013; potom su slijedile česte smjene premijera. Donošenjem novog ustava u siječnju 2014. uravnotežen je politički utjecaj predsjednika republike i premijera. Na parlamentarnim izborima u listopadu 2014. većinu glasova osvojila je sekularna stranka Poziv za Tunis (osnovana 2012); njen vođa Mohamed Béji Caïd Essebsi (ministar vanjskih poslova 1981–86. i premijer 2011), postao je predsjednik republike nakon pobjede na prvim slobodnim predsjedničkim izborima u studenome 2014. Tijekom 2015. radikalne islamističke skupine izvele su nekoliko terorističkih napada (većina od približno 80 poginulih bili su europski turisti). Suradnja vodećih stranaka (Poziva za Tunis i Ennahde) omogućila je 2017. zakonsku zaštitu većih prava žena (uz protivljenje konzervativnih islamista).

Politički sustav

Nakon promjene vlasti u siječnju 2011. ukinut je prijašnji ustav (usvojen 1. VI. 1959; dopunjen amandmanima 1988. i 2002). Privremeni ustavni zakon (od 16. XII. 2011), bio je na snazi do donošenja novog ustava, koji je skupština usvojila 26. I. 2014. Predsjednik republike državni je poglavar, s težišnim ovlastima u području nacionalne sigurnosti, obrane i vanjskih poslova; također proglašava zakone prihvaćene u skupštini (bira se na predsjedničkim izborima, a mandat mu traje pet godina). Izvršnu vlast obnaša zajedno s premijerom, koji imenuje članove vlade (ministre obrane i vanjskih poslova postavlja u dogovoru s predsjednikom republike). Zakonodavnu vlast ima jednodomna Skupština narodnih zastupnika s 217 članova, koje izravno biraju građani (na pet godina). Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi državljani s navršenih 18 godina života. Najvišu sudbenu vlast ima Vrhovni sud, suce kojega predlaže Vrhovno sudsko vijeće, a imenuje ih predsjednik republike. Administrativno se država dijeli na 24 guvernata (wilāya). Nacionalni blagdani: Dan neovisnosti, 20. ožujka (1956) i Dan revolucije i mladih, 14. siječnja (2011).

Tunis. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 24.9.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=62694>.