STRUKE:

ulkusna bolest

ulkusna bolest, bolest sluznice želuca i dvanaesnika, na kojoj se javlja linearni ili okrugli defekt, peptički ulkus ili vrijed (u običnom govoru pogrješno nazvan čir). Promjera je većeg od 5 mm, a procjenjuje se da se pojavljuje u 6 do 15% pučanstva zapadne civilizacije. Nastaje zbog narušene ravnoteže između štetnih ulcerogenih čimbenika (infekcija helikobakterom, solna kiselina, pepsin, žuč) i obrambenih sposobnosti sluznice. Nekontrolirana uporaba nesteroidnih antireumatika također može smanjiti obrambenu sposobnost sluznice, jer oni ometaju sintezu prostaglandina (koji su važni za očuvanje cjelovitosti sluznice). Uzročno značenje psihičkog stresa i genetske predispozicije nije dokazano. Tipičan je simptom vrijeda dvanaesnika bol koja bolesnika budi pred jutro te bol koja nastaje sat i pol do tri sata nakon obroka, a prolazi nakon ponovnog uzimanja hrane. Pri vrijedu želuca bolesnik osjeća mučninu, bol koja se može pojačati nakon jela, a uz to gubi na tjelesnoj masi. Komplikacije ulkusne bolesti očituju se promjenom intenziteta i lokalizacije boli. Nagla, jaka bol znakovita je za prodor vrijeda u slobodnu trbušnu šupljinu (perforacija), a prodor u okolna tkiva, npr. u gušteraču ili jetru (penetracija), obično se razvija postupno. Krvarenje iz vrijeda u probavni sustav prepoznaje se po boji stolice (crna poput katrana) ili povraćenoga sadržaja (poput taloga crne kave). Smetnje u prolasku hrane iz želuca u dvanaesnik posljedica su upalnih ili ožiljnih promjena sluznice. U diferencijalnoj dijagnostici valja isključiti mnogobrojne bolesti gornjega dijela probavnoga sustava, npr. funkcionalnu dispepsiju ili zloćudni tumor. Dijagnozu može potvrditi radiološki pregled s pomoću kontrastnoga sredstva (pokazat će se defekt sluznice »u obliku kratera«) te endoskopska pretraga pri kojoj se uzima i uzorak sluznice za histološku pretragu. Helikobakter se najčešće utvrđuje izdisajnim testom: bolesnik popije ureju s obilježenim izotopom ugljika, nju hidrolizira enzim ureaza koji proizvodi helikobakter, a obilježeni ugljik u ugljikovu dioksidu (CO2) pojavljuje se potom u izdisaju. U liječenju ulkusne bolesti važno je smanjiti izlučivanje kiseline u želucu, npr. antacidima, antagonistima H2-receptora (receptori za histamin), inhibitorima protonske pumpe. Najvažnije je iskorijeniti helikobakter; obično se primjenjuje trojna terapija: dva antibiotika uz dodatak inhibitora lučenja solne kiseline ili spoja bizmuta (povećavaju obrambenu sposobnost sluznice). Valja izbjegavati uzročne čimbenike, npr. nekritičnu primjenu nesteroidnih antireumatika. Komplikacije ulkusne bolesti (krvarenja koja ne prestaju, perforacije, smetnje u prolasku hrane) ponekad se moraju operativno liječiti.

ulkusna bolest. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 20.9.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=63093>.