Užice (od 1946. do 1992. Titovo Užice), grad u dolini rijeke Đetinje (pritok Zapadne Morave) na željezničkoj pruzi Beograd–Bar, 55 km zapadno od Čačka, zapadna Srbija; 52 646 st. (2011). Leži na 411 m nadmorske visine. Učiteljski fakultet (osnovan 1993); muzej, povijesni arhiv s građom iz prve polovice XIX. st., gradska knjižnica, kazalište i druge kulturne ustanove. Metaloprerađivačka, tekstilna, kožarska, prehrambena industrija, proizvodnja strjeljiva. Proizvodnja užičkoga sira i kajmaka (Zlatibor). Zračna luka Ponikve nalazi se 12 km sjeverozapadno od grada. – Rimska naseobina Municipium Capedunum u sastavu rimske provincije Dalmacije. Na njezinim ruševinama nastalo je srednjovjekovno naselje, koje se prvi put spominje u drugoj polovici XIV. st. kao posjed Nikole Altomanovića. Od 1373. u rukama srpskog kneza Lazara, a zatim u sastavu srpske Despotovine sve do 1455., kada je palo pod osmansku vlast. U XVI. st. bilo je sjedište nahije, a u XVII. st. kadiluka u sastavu Smederevskoga sandžaka. Važno obrtničko i trgovačko naselje, u kojem je od XVI. st. djelovala dubrovačka trgovačka kolonija. U austro-turskim ratovima habsburške postrojbe osvajale su ga 1688., 1690., 1717. i 1737. Tijekom prve polovice XIX. st. Užice je, uz Beograd, bilo najveći grad Beogradskoga pašaluka. Premda je Užice od 1807. do 1813. bilo u posjedu srpskih ustanika za Prvoga srpskog ustanka, pod osmanskom vlašću grad je ostao sve do 1862., kada je ušao u sastav Kneževine Srbije. Prilikom povlačenja Osmanlije su porušili utvrdu i spalile naselje. Za I. svjetskog rata pod austrougarskom okupacijom (1915–18). U razdoblju između dvaju svjetskih ratova bilo je u sastavu Kraljevine SHS i Jugoslavije kao dio Užičke oblasti (1922–29) i Drinske banovine (1929–41). Za II. svjetskog rata pod njemačkom okupacijom (1941–44), izuzev razdoblja od 24. IX – 29. XI. 1941. kada je bilo sjedište partizanske Užičke Republike. Od prosinca 1944. ponovno u sastavu Srbije.
