Václav ili Vjenceslav II., češki kralj (Prag, 27. IX. 1271 – Staré Město /danas Prag/, 21. VI. 1305). Sin Přemysla Otakara II. i Kunigunde, unuke hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. Godine 1278. naslijedio je oca, ali je zbog malodobnosti bio do 1283. pod skrbništvom brandenburškoga markgrofa Otona, a do 1290. stajao pod utjecajem suparničkih plemićkih skupina. Zahvaljujući braku s Juditom Habsburškom, kćeri njemačkog kralja Rudolfa I., osnažio je svoj utjecaj na prilike u Srednjoj Europi. Učvrstio je vlast u Gornjoj Šleskoj (1289) i zavladao Malom Poljskom s Krakovom (1291) i Velikom Poljskom (1300), te se okrunio za poljskog kralja 1297. i ponovno 1300. godine. Sinu Václavu III. priskrbio je 1301., nakon smrti posljednjeg Arpadovića, hrvatsko-ugarsku krunu. Protiv takva jačanja Přemyslovića ustala je i papinska kurija i Habsburgovci. Václav je uspio suzbiti austrijski napad, ali je 1305. morao odustati od Ugarske. Nastojao je gospodarski i kulturno uzdignuti Češku, podupirao je razvoj rudarstva, a 1300. proveo je novčanu reformu.
