Venerin prijelaz (Venerin tranzit), prijelaz Venere ispred Sunca i zakrivanje dijela njegova kruga. Ne događa se svaki put kad se Venera nađe između Zemlje i Sunca jer se ravnine gibanja Venere i Zemlje oko Sunca razlikuju za 3,4°, pa je Venera najčešće iznad ili ispod Sunčeva diska. Pojavljuje se 4 puta u 243 godine i obično traje po nekoliko sati (prijelaz 2012. trajao je 6 sati i 40 minuta): između prve i druge pojave razmak je 8 godina (s nekoliko dana razlike) između druge i treće pojave razmak je 105,5 godina, između treće i četvrte opet 8 godina, a do novoga ciklusa treba čekati 121,5 godina. Od otkrića teleskopa tranziti su bili 7. XII. 1631., 4. XII. 1639., 6. VI. 1761., 4. VI. 1769., 9. XII. 1874., 6. XII. 1882., 8. VI. 2004. i 5–6. VI. 2012. Sljedeći će biti 11. XII. 2117., 8. XII. 2125., 11. VI. 2247., 9. VI. 2255. itd. Vrijeme prijelaza 1631. predvidio je Johann(es) Kepler; njegove je proračune usavršio Jeremaih Horrocks, koji je prijelaz motrio 1639. metodom projekcije, što i danas prakticiraju amateri. Prijelaze ne mogu vidjeti promatrači iz onih dijelova Zemlje na kojima je u vrijeme prijelaza noć.
Venerin je prijelaz kroz povijest bio popraćen velikom mobilizacijom znanstvenika i opreme i organiziranjem ekspedicija i međunarodnih suradnji kako bi se promatrao iz različitih dijelova svijeta. Ruđer Josip Bošković je za Royal Society sudjelovao u organiziranju dviju takvih ekspedicija (Istanbul 1761. i Californija 1769). Venerini prijelazi poslužili su za određivanje Sunčeve paralakse, odnosno udaljenosti Zemlje od Sunca (prema metodi Emonda Halleya), zatim za procjenu Venerina promjera, a pri prijelazu 1761. Mihail Vasiljevič Lomonosov zapazio je Venerinu atmosferu.
Prije prvih preciznih kronometara Venerin prijelaz promatrao se i radi određivanja mjesnoga meridijana (geografske dužine). Tako je i ekspedicija Jamesa Cooka s pomoću promatranja Venerina prijelaza 1769. precizno odredila položaj Tahitija.
