beat-pjesništvo

beat-pjesništvo [bi:t ~], pjesništvo proizišlo iz društvenog i književnog pokreta američke beat-generacije sredinom 1950-ih god. Vezano je za bohemske umjetničke četvrti San Francisca, Los Angelesa i New Yorka. Pripadnici toga naraštaja zagovaraju odbacivanje ekonomski instrumentaliziranih društvenih konvencija u ponašanju, odijevanju, glazbi, umjetnosti, pjesništvu, prozi i kazalištu, i to ponajprije u ime povišenih osjetilnih stanja izazvanih uživanjem droge, kao i u ime tzv. transcendentalne meditacije i osobitih glazbeno-plesnih ritmova. Tomu je prilagođena i njihova poezija koja oslobađa duljinu stiha kako bi ju uskladila s kaotičnim bilom ulice ili izravnog doživljaja. Kompozicija joj je hotimice improvizirana, motivika se crpi iz graničnih (često erotskih) iskustava, a ritam se dobrim dijelom prilagođuje zahtjevima usmene izvedbe. Beat-pjesnici pronalaze svoje uzore, među ostalima, u W. Whitmanu, E. Poundu, F. García Lorci, P. Nerudi, W. C. Williamsu. Njihov je najistaknutiji predstavnik A. Ginsberg (Urlik, 1956), a među onima koji su se afirmirali poslije ističu se Ch. Olson, L. Ferlinghetti, Ph. Whalen, G. Corso i G. Snyder. Među prozaicima, koji su nastupili istom 1960-ih, najpoznatiji su J. Kerouac i W. Burroughs.

beat-pjesništvo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 27.5.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=6462>.