Virovitica (njem. Wirowititz, madž. Verőce), grad i središte Virovitičko-podravske županije, sr. Podravina; 13 486 st. (2021). Leži na sjevernom podnožju Bilogore, južno od Drave (udaljena 14 km), uz Podravsku cestu i željezničku prugu (Varaždin–Virovitica–Našice–Osijek) te cestu Okučani–Pakrac–Daruvar–Virovitica–Madžarska; od Zagreba na zapadu udaljena je 155 km. Na mjestu porušenoga srednjovjekovnog burga izgradili su 1800–04. Antun III. Pejačević i njegov sin Antun IV. Pejačević veliki kasnobarokno-klasicistički dvorac, okružen opkopom i parkom (zaštićen od 1967. kao spomenik parkovne arhitekture); danas je to Gradski muzej (osnovan 1953) s arheološkom, etnografskom i kulturno-povijesnom zbirkom te galerijom slika. Samostanska župna crkva sv. Roka (1746–52) raskošne unutrašnjosti (oltari, kipovi, propovjedaonica, slike, crkveni namještaj i predmeti) ubraja se u najistaknutije barokne cjeline u Hrvatskoj. U samostanu se čuva velika zbirka slika i kipova iz XVII. i XVIII. st., vrijedna knjižnica i predmeti stare franjevačke ljekarne. Kazalište (osnovano 1945). Prehrambena (šećerana, proizvodnja octa, špirita, alkoholnih pića, stočne hrane), drvna (pokućstvo, kalupi), metalna (armature, alati, odljevci), kožarska (obuća) industrija; proizvodnja građevnoga materijala; preradba duhana; tiskarstvo. Rodni je grad astronoma i matematičara M. D. Bogdanića, kroatista T. Maretića, književnika M. Feldmana i dr.
Na položaju Virovitica-Korija otkriveni su ostatci prapovijesnoga naselja sopotske kulture, a iz kasnoga brončanog doba potječe groblje kulture polja sa žarama (tzv. virovitička skupina, XIII. do XII. st. pr. Kr.), pronađeno u samom gradu, te naselje na položaju Virovitica-Đota, koje je postojalo do ranoga srednjeg vijeka (IX–X. st.). Na položaju Virovitica-Kiškorija-sjever nalazilo se keltsko (II. do I. st. pr. Kr.), a na položaju Virovitica-Kiškorija-jug antičko ruralno naselje (II–V. st.). U srednjem vijeku Virovitica je bila sjedište male Virovitičke županije, a u pisanim vrelima spominje se 1234. kao magna villa Wereuche, kada joj je slavonski herceg Koloman podijelio gradske povlastice. Razvijala se kao gradsko naselje na virovitičkom vlastelinstvu, koje se od 1241. nalazilo u posjedu ugarskih kraljica. U Virovitici je 1242. izdana Zlatna bula Bela IV., a za kralja Stjepana V. Arpadovića 1270–72. ondje je bila kraljevska kovnica novca. Vjerojatno već od sredine XIII. st. u gradu su djelovali franjevci i dominikanci. Iako je crkvena župa u Virovitici zasigurno postojala još u XIII. st., spominje se tek u popisu župa Zagrebačke biskupije iz 1334. U XIV. i XV. st. u izvorima je zabilježena kao civitas (grad) i oppidum (trgovište) pod nazivima Vereuche, Werevcze, Werewche. Hrvatsko-ugarski kralj Sigismund Luksemburgovac dao je 1429. grad u zalog, a 1437. u trajno vlasništvo braći Ivanu i Emeriku Marczalyu, koji su stekli i naslov virovitičkih župana te u Virovitici oko 1440. sagradili utvrdu (castrum) oko bivše kraljevske palače. Potom je Virovitica promijenila nekoliko vlasnika (Pethold Edderbach, Nikola Čupor Moslavački, obitelj Bánffy, Silvestar Swampek, Lovro Iločki). Od 1530-ih grad su počele ugrožavati provale Osmanlija, a 1552–1684. nalazio se pod osmanskom vlašću. Vjerojatno su već 1552. ili najkasnije 1553. bili osnovani kadiluk i nahija Virovitica kao dio Požeškoga sandžaka, a sam grad imao je ulogu pogranične utvrde. Oslobođenjem od osmanske vlasti 1684. Virovitica je bila pripojena Vojnoj krajini te je zadržala stratešku važnost sve do oslobođenja Slavonskoga Broda, Stare Gradiške i Pakraca od osmanske vlasti 1691., a 1698. bio je donesen gradski statut i uspostavljen gradski magistrat. Vlastelinstvo se do 1726. nalazilo pod upravom bečke Dvorske komore, a tada ga je kralj Karlo VI. dao vojvodi i knezu Josephu Flocku de Cordona, koji ga demografski i gospodarski oporavlja. Uvođenjem županijskog uređenja u Slavoniji 1745. Virovitica je ušla u sastav obnovljene Virovitičke županije (sa sjedištem u Osijeku). Virovitičko se vlastelinstvo od 1750. do 1839. nalazilo u vlasništvu obitelji Pejačević, s kojom su se stanovnici trgovišta Virovitice sporili oko ostvarivanja samouprave, od 1841. u posjedu obitelji Schaumburg-Lippe, a 1910. kupio ga je grof Ivan Drašković, koji je 1930. dvorac prodao općini. U Virovitici i okolici su za osmanske vlasti te nakon protjerivanja Osmanlija djelovali franjevci. Sredinom XVIII. st. izgradili su samostan s crkvom sv. Roka, a u sklopu samostana postojala je i ljekarna (od 1879. u privatnom vlasništvu). Franjevci su dulje vrijeme djelovali i kao učitelji, pučka škola spominje se 1774. U XVIII. st. Virovitica se razvija u obrtničko i trgovačko središte, a gradi se i više javnih zgrada. Požar 1871. uništio je drvenu arhitekturu grada; izgorjela je tada i školska zgrada podignuta početkom XIX. st., a djelomično i dvorac. Prvi manufakturni pogoni razvijaju se od sredine XIX. st. i vezani su uz vlastelinstvo (1841. spominje se radionica za preradbu svile, 1846. je otvorena šećerana, 1864. paromlin). Osnivaju se i novčarske institucije: 1872. otvorena je Virovitička štedionica, 1899. Pučka štedionica, 1907. podružnica Prve hrvatske štedionice. Virovitica je 1884. priključena na željezničku prugu koja je Barcs povezivala s Pakracem, prugom je 1895. povezana s Osijekom, 1900. s Križevcima i Bjelovarom, tek 1912. s Koprivnicom i Zagrebom i 1937. s Varaždinom. Poštanski ured spominje se 1857., a 1912. pošta je dobila telefonsku centralu povezanu najprije s Bečom, potom i Trstom. Od početka XX. st. s pomoću inozemnoga kapitala razvija se eksploatacija drva. Pilane su izgrađene 1899. te 1913. Prva je od 1912. djelovala u sklopu tvrtke Eksploatacija d. d. pa od 1925. pod nazivom Virbo, a druga je od 1917. bila u vlasništvu Mavra Dracha (sljednik joj je Tvin drvna industrija d. o. o.). Razvija se i kulturni život. Za hrvatskoga narodnoga preporoda oko 1840. osnovan je kasino (čitaonica) koji je početkom 1850-ih prestao djelovati, ali je obnovljen 1874. Hrvatsko pjevačko društvo Rodoljub osnovano je 1880., a Društvo za promicanje glazbe 1883. Od 1900. održavaju se kazališne predstave diletantskih družina, a prva kinopredstava održana je 1914. u hotelu K Lippeovoj ruži. Ivan Dobrosavac Plevnik otvorio je 1899. tiskaru i pokrenuo novine Virovitičan, a 1900. tiskar A. Habianac izdaje Virovitički zavičaj. Već 1841. bilo je osnovano Dobrovoljno bolničko društvo, a 1902. izgrađena je bolnica. Zgrada namijenjena gimnaziji izgrađena je 1914., ali je zbog I. svjetskoga rata počela s radom tek 1918. Broj stanovnika je do kraja habsburške vlasti stalno rastao (4093 st. 1857; 6688 st. 1900). U Kraljevini SHS odnosno Kraljevini Jugoslaviji Virovitica je sjedište kotara u Osječkoj oblasti (1922–29), u Savskoj banovini (1929–39) i u Banovini Hrvatskoj (1939–41); status grada je dobila 1921. Virovitička poljoprivredna i industrijska proizvodnja bila je usmjerena prema tržištima Ugarske, pa nakon propasti Austro-Ugarske Monarhije, kada postaje pogranični grad, Virovitica gospodarski stagnira, što se ogleda i u padu broja stanovnika (9366 st. 1921; 8701 st. 1931). Za NDH administrativno je bila u Velikoj župi Baranja. Partizanske jedinice osvojile su grad u listopadu 1944. pa, nakon što su ga u veljači 1945. kratko preuzele snage NDH, ponovno u travnju te godine. Bila je sjedište kotara do 1962., potom do kraja 1992. sjedište općine. Nakon rata industrija postaje nositelj gospodarskoga razvoja grada i okolice. Uz drvnu, razvijaju se metaloprerađivačka te prehrambena industrija. Od 1945. djelovala je tvornica za popravak poljoprivrednih proizvoda, poslije za proizvodnju odljevaka, alata i armatura, od 1952. pod nazivom Rapid (u stečaju od 2000., dio svetonedeljske tvrtke RS Metali od 2002), a 1976. osnovana je Tvornica šećera Virovitica (od 2002. do prestanka proizvodnje 2020. pod imenom Viro d. o. o.). Kazalište djeluje od 1945., od 1948. pod nazivom Gradsko kazalište Virovitica. Za Domovinskoga rata JNA je u nekoliko navrata od rujna do studenoga 1991. granatirala grad, a hrvatske su snage u rujnu te godine osvojile vojarnu JNA. Od 1992. Virovitica je sjedište Virovitičko-podravske županije. Usprkos relativnoj prometnoj izoliranosti grad je, zahvaljujući prerađivačkoj industriji te poduzetničkim inkubatorima, ostao gospodarski važno lokalno središte, a 2007. osnovano je i Veleučilište u Virovitici. Od polovice XX. st. Virovitica je bilježila snažan demografski rast (8051 st. 1948; 11 696 st. 1961; 16 167 st. 1991), ali broj stanovnika u samostalnoj RH opada (14 488 st. 2011).
