Weizsäcker, Carl Friedrich von

ilustracija
WEIZSÄCKER, Carl Friedrich von

Weizsäcker [vại'czεkəɹ], Carl Friedrich von, njemački fizičar i filozof (Kiel, 28. VI. 1912Starnberg, 28. IV. 2007). Studirao fiziku, matematiku i astronomiju u Berlinu, Göttingenu i Leipzigu (1929–33), doktorirao (1933) na Sveučilištu u Leipzigu. Radio je na projektu izrade njemačkog nuklearnog oružja (Uranprojekt, 1939–42), bio je profesor teorijske fizike Sveučilišta u Strasbourgu (1942–45). Zarobljen je i odveden u Veliku Britaniju (1945), a vratio se u Njemačku (1946). Bio je direktor Odjela za teorijsku fiziku Instituta »Max Planck« za fiziku u Göttingenu (1946–57), profesor filozofije na Sveučilištu u Hamburgu (1957–69), predstojnik Instituta »Max Planck« za istraživanje uvjeta života u modernom svijetu, u Starnbergu (1970–80). Od 1950-ih zagovarao je potrebu buđenja svijesti o odgovornosti znanstvenika za svoj rad, s indijskim mistikom i društvenim reformatorom Gopijem Krishnom (1903–84) utemeljio 1970-ih istraživačku zakladu »za zapadnjačku znanost i istočnjačku mudrost«; bio je zagovornik kršćanskog pacifizma, te potrebe dijaloga religije i znanosti. Jedan je od pionira nuklearne fizike; njegovi se temeljni prilozi odnose na energiju vezanja u atomskim jezgrama te na nuklearne reakcije u zvijezdama. Poznata je Bethe-Weizsäckerova formula (1937) za cikličke nuklearne procese fuzije u zvijezdama, kao i njegova semiempirijska formula (1935) za proračun energije vezanja nukleona u atomskoj jezgri. Polazeći od Kantove kritičke filozofije, Weizsäcker je preispitivao neempirijske, apriorne i subjektivne elemente spoznaje u suvremenoj fizici, poglavito u kvantnoj mehanici. Bio je jedan od istaknutih zastupnika kopenhagenskoga tumačenja kvantne mehanike, koje je dopunio logikom komplementarnosti kao trovrijednosnom logikom istinitoga, lažnoga i mogućega, nasuprot tradicionalnoj logici isključenja trećega. Sa suradnicima je razvio i teoriju pra-objekata (Ur-Objekte) kao najelementarnijih objekata kvantne teorije, no ne kao »fundamentalnih čestica« već kao »fundamentalnih informacija«. Glavna djela: O fizikalnoj slici svijeta (Zum Weltbild der Physik, 1943), Povijest prirode (Die Geschichte der Natur, 1948), Dometi znanosti (Die Tragweite der Wissenschaft, 1964), Jedinstvo prirode (Die Einheit der Natur, 1971), Ugroženi putovi (Wege in der Gefahr, 1976), Izgradnja fizike (Aufbau der Physik, 1985), Vrijeme i znanje (Zeit und Wissen, 1992), Veliki fizičari (Große Physiker, 1999).

Weizsäcker, Carl Friedrich von. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 21.9.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=65967>.