Zabok, grad u Hrvatskome zagorju, 19 km južno od Krapine; 3408 st. (2021). Leži na desnoj obali rječice Krapinice, u blizini njezina utoka u Krapinu, uz autocestu Zagreb–Macelj. Župna crkva sv. Jelene Križarice iz 1805., kapela sv. Antuna sa zvonikom (XVII. st.). Fakultet za turistički i hotelski menadžment, informatički fakultet; stručni studij poslovne ekonomije. Radiopostaja. Prehrambena (konzerviranje voća i povrća), tekstilna (sagovi, vunene tkanine) industrija, tvornice rasvjetnih tijela i dekorativnih predmeta, valovitoga kartona i metalnih konstrukcija; mnogobrojni obrti. Željezničko čvorište; kraj Zaboka se, od pruge Zagreb–Varaždin, odvaja krak za Krapinu i Rogašku Slatinu (Slovenija).
U srednjem vijeku područje Zaboka isprva se nalazilo u Zagorskoj županiji, a u XIV. st. uklopljeno je u Varaždinsku županiju. Najstariji spomen Zaboka nalazi se u darovnici Karla I. Anžuvinca iz 1335., kojom je kralj tamošnji posjed na molbu bana Mikca Mihaljevića darovao Petru, sinu Nuzlinovu. Podjelama između Petrovih nasljednika posjed se smanjio te su nastali manji: Gredice na jugu i Prilesje (danas Bračak) na istoku. Nuzlinovi su se potomci od XV. st. koristili pridjevkom de Zabok ili Zaboky (Zabočki), a podignuli su više kurija te manju drvenu utvrdu, odnosno kaštel u Grabrovcu, koji je do izumiranja obitelji bio središte zabočkoga vlastelinstva (na mjestu kaštela sagrađena je u XVIII. st. barokna kurija). Nakon smrti udovice posljednjeg muškog potomka te obitelji Baltazara, Barbare (1679), posjed Zabočkih došao je u vlasništvo Baltazarovih zetova Baltazara Vojkovića od Klokoča i Ladislava Črnkovečkoga. S Ladislavovim unukom Kristoforom, koji je 1717. poginuo u sukobu s Osmanlijama, izumrla je obitelj Črnkovečki, a udajom njegove majke Elizabete za Nikolu Vojkovića 1719. posjedi te obitelji pripali su Vojkovićima koji su tako od prve četvrtine XVIII. st. držali najveći dio zabočkoga posjeda. Sigismund Vojković, koji je s bratom Kristoforom dobio 1763. grofovsku titulu, započeo je 1782. gradnju kasnobarokne župne crkve sv. Jelene, dovršene 1805. Zbog nagomilanih je dugova grof Janko Vojković založio posjed Ugarskoj hipotekarnoj banci, koja ga je 1883. prodala, nakon čega je parceliziran i rasprodan seljacima. Gradsko naselje razvilo se u novije doba. Zabočki župnik Stjepan Havaić pokrenuo je oko 1838. naobrazbu seoske mladeži, a školska zgrada izgrađena je 1845–51. Zabok je 1891. postao središte novoustrojene istoimene općine, gospodarski razvoj potaknut je 1886. kada je grad uključen u željezničku mrežu sjeverne Hrvatske, a 1913. je posljednjom vicinalnom prugom izgrađenom u Austro-Ugarskoj Monarhiji spojen s Donjom Stubicom, dočim su trgovinu potaknuli sajmovi koji su se počeli održavati od 1887. Uz kolodvor, sagrađen 1885–86., izgrađena je gostionica Borovčak. Općinska zgrada podignuta je na prijelazu XIX. i XX. st., a 1905–06. i nova škola (današnja je građena 1943–45). Zabok je ostao općina unutar krapinskoga kotara i za Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca odnosno Kraljevine Jugoslavije, kada je bio u sastavu Zagrebačke oblasti (1922–29), Savske banovine (1929–39) i Banovine Hrvatske (1939–41) te za NDH (u sastavu Velike župe Zagorje). Dobrovoljno vatrogasno društvo osnovano je 1924., a Hrvatski športski klub Mladost Zabok 1938. Ipak, i u razdoblju između dvaju svjetskih ratova društveni je život u znatnoj mjeri ostao vezan uz crkvu. Tako je zauzimanjem župnika Frana Škrinjara 1936. otvorena Tekstilna industrija Milan Prpić (od 1946. Zagorska industrija vunenih tkanina – ZIVT), koja je do kraja XX. st. bila glavno gospodarsko poduzeće. Zabok je elektrificiran 1936. Kako je bio važno željezničko čvorište, bio je bombardiran za njemačkoga napada na Jugoslaviju 1941., ali potom do kraja II. svjetskog rata nije pretrpio veća razaranja. Postupno je u Zaboku jačao partizanski pokret. Snage Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije početkom svibnja 1945. ušle su u Zabok. Od 1952. bio je ponovno općina unutar krapinskoga kotara, a od 1963. središte Općine Zabok. Osobito se nastavila razvijati tekstilna industrija pa je 1954. osnovana Razvrstaona tekstilnih sirovina i otpadaka (od 1955. pod imenom Regeneracija, poduzeće za proizvodnju netkanih tekstila, danas Rgnc grupa), a 1967. Zivteks, poduzeće za proizvodnju tafting ćilima (1985. priključen Regeneraciji), ali i druga poduzeća (1964. iz ZIVT-a se izdvaja Dekor, poduzeće za izradu lustera i sličnoga materijala). Industrijalizacija je potaknula urbanizaciju: 1948. otvorena je prva kinodvorana, 1960. osnovana je Srednja tehnička tekstilna škola (danas Škola za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću), a 1963. i gimnazija, 1961. osnovano je Narodno sveučilište Zabok (danas Pučko otvoreno učilište) u sklopu kojega je 1964. otvorena knjižnica (samostalna od 2005), 1962. počeo je s radom Radio Zabok kao prva radijska postaja u Hrvatskome zagorju. Još 1957. bila je osnovana zabočka komunalna banka (poslije ulazi u sastav Zagrebačke banke), 1965. otvoren je Općinski sud, a 1974. Dom zdravlja postaje Opća bolnica. Status grada Zabok je dobio 1992. S izuzetkom ZIVT-a koji je ugašen 2003., većina tvornica nastavila je poslovati i u samostalnoj RH, a osnovane su i nove (2001. Valoviti papir – Dunapack d.o.o., tvornica valovite ljepenke i ambalaže). Broj stanovnika rastao je od polovice XIX. st. (281 st. 1857. god., 511 st. 1890., 681 st. 1931), a rast se osobito intenzivira tijekom 1960-ih (1020 st. 1948. god., 2331 st. 1971), te ponovo u drugome desetljeću XXI. st. (2859 st. 2001., 2714 st. 2011). – Obližnja kurija Gredice rodno je mjesto hrvatskoga književnika Ksavera Šandora Gjalskoga.
