Zadar

ilustracija
ZADAR
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6

Zadar, grad i luka u sjevernoj Dalmaciji, sjedište Zadarske županije; 71 471 st. (2011)

Smještaj i prometni položaj

Leži na obali sjeverozapadnoga dijela Ravnih kotara, 229 km jugoistočno od Rijeke, 79 km sjeverozapadno od Šibenika i 156 km od Splita. Gravitira mu zadarsko otočje, zadarsko-biogradsko primorje, Ravni kotari i Bukovica te područje koje doseže do Paga, kninskoga kraja i južne Like. Zadar se prostire na poluotoku koji s kopnom zatvara gradsku putničku luku i uvalu Jazine. Staru gradsku jezgru na sjeverozapadnome dijelu poluotoka dijelio je od ostaloga dijela poluotoka prokopani jarak (zatrpan potkraj XIX. st.), kojega je ostatak mala luka Foša.

Grad je dobro prometno povezan. Sa zadarskim otocima, Pagom, Lošinjem, Pulom i talijanskom lukom Anconom povezan je trajektnim i brodskim vezama iz Gradske putničke i putničko-teretne luke u Gaženici, a s obalom i unutrašnjosti kopnenim vezama (Jadranska magistrala, željeznička pruga Zadar–Knin od 1966., autocesta do Zagreba, Splita i Ploča od 2005). U gradu je marina za jahte. Zračna luka smještena je 8 km istočno od grada.

Demografija

Demografski i prostorno jedan je od najbrže rastućih gradova u Hrvatskoj, osobito od sredine XX. st. Broj stanovnika povećao se od 8987 st. 1857. na 12 892 st. 1880., odn. 16 969 st. 1900. Nakon razdoblja stagnacije u razdoblju između dvaju svjetskih ratova i blagoga pada tijekom II. svjetskoga rata (16 019 st. 1948.), broj stanovnika se u drugoj polovici XX. st. naglo povećao. Godine 1953. u gradu je živjelo 18 243 st., a u sljedećih tridesetak godina broj stanovnika povećao se više od tri puta (1981. god. 63 364 st.). Porast broja stanovnika nastavio se i poslije (1991. u gradu je živjelo 76 343 st., a 2001. god. 69 556 st.). U drugoj polovici XX. st. talijanska je zajednica izgubila društvenu važnost; broj Talijana smanjio se s 2208 (1948) na 1219 (1953) te na 64 (1961). U Gradu Zadru ih je 2011. popisano 90.

Gospodarstvo

Industrijska proizvodnja znatno je smanjena u odnosu na razdoblje prije Domovinskoga rata, kada je u gradu bila razvijena prehrambena (industrija sokova i likera, konzerviranje ribe, sojara), tekstilna, metalna (alatni strojevi) i kemijska (plastične mase) industrija te elektroindustrija i proizvodnja precizne mehanike. Sjedište je brodarske tvrtke Tankerske plovidbe. Snažan razvoj turizma (kulturnoga, kupališnog, manifestacijskog i dr.) u posljednjih dvadesetak godina potaknut je poboljšanjem komunalne, turističke i prometne infrastrukture, osobito povezivanjem Zadra autocestom sa Zagrebom i Splitom te uvođenjem niskobudžetnih zrakoplovnih linija što ga povezuju s mnogim europskim gradovima.

Arheološka, arhitektonska i likovna baština

Povijesna jezgra na poluotoku posjeduje vrlo bogatu kulturno-umjetničku baštinu. Najstariji tragovi ljudske djelatnosti vode u razdoblje liburnske kulture (fibule i keramika, IX. st. pr. Kr.). Mnogobrojni nalazi grčke keramike svjedoče o jakim kulturnim vezama Zadra s južnom Italijom i Grčkom. Uspostavom rimske vlasti Zadar (Iadera) postao je važno gospodarsko središte koje se urbaniziralo po rimskim načelima (ostatci foruma, slavoluka, izvan grada amfiteatar i groblja te djelomično sačuvan akvedukt koji je dovodio vodu s Vranskoga jezera). Središte kršćanskoga kulta oblikovalo se u kasnoj antici (IV–V. st.), kada su na dijelu foruma bile izgrađene velika biskupska bazilika i palača (do II. svjetskoga rata bila je očuvana šesterokutna krstionica; obnovljena potkraj XX. st.). Iz toga su razdoblja crkve sv. Tome, sv. Stjepana i prednji prostor Sv. Petra Staroga.

Očuvano je više vrijednih predromaničkih i ranoromaničkih građevina i skulptura (IX–X. st.), koje se ubrajaju u najreprezentativniju kulturno-umjetničku baštinu na hrvatskoj obali: monumentalna crkva Svetoga Trojstva (od XV. st. nazvana Sveti Donat), crkva sv. Vida, šesterolisna crkva Stomorica, crkve sv. Lovre i sv. Nediljice te velik broj ulomaka kamenoga crkvenog namještaja.

Od romaničkih crkava značajne su benediktinska bazilika sv. Marije sa zvonikom i kapitularnom dvoranom koje je podignuo kralj Koloman (1105–11), Sv. Krševan (1175) i katedrala sv. Anastazije (Stošije, XII–XIII. st., pregrađena starokršćanska bazilika, uz koju je zvonik s prizemljem i prvim katom iz XV. st., a gornje je katove po uzoru na zvonik katedrale u Rabu projektirao engleski arhitekt Thomas Graham Jackson, 1892). Iz doba romanike mnogobrojne su kamene skulpture, od kojih se ističu dva pluteja iz crkve sv. Nediljice s figuralnim kompozicijama biblijskoga sadržaja (XI. st.), freske, minijature, slikana raspela i ikone te raskošni zlatarski predmeti (relikvijariji, škrinjice, križevi, pektorali i sl.).

Iz gotičkoga su razdoblja franjevački i dominikanski samostan s crkvom (XIII. st.) i crkva sv. Mihovila (sagrađena 1389., dijelom po nacrtima zadarskoga graditelja Andrije Desina; iz istoga je doba portal, rad Pavla iz Sulmone). Tijekom XIV. i XV. st. bile su pregrađene mnogobrojne romaničke, a izgrađene gotičke kuće i palače (palača Nassi); sagrađene su kule Kaštel (1348., ojačan 1414) i Citadela (1409). Najvrjednije ostvarenje iz gotičkoga razdoblja škrinja je sv. Šimuna, koju je dala izraditi Elizabeta, žena hrvatsko-ugarskoga kralja Ludovika I., a izveo ju je 1380. Franjo iz Milana (danas na glavnom oltaru crkve sv. Šimuna).

Početak renesanse u Zadru vezan je uz boravak Jurja Dalmatinca, Nikole Ivanova Firentinca i Andrije Alešija. Arhitektonske dekoracije s miješanim gotičkim i renesansnim elementima očuvane su na više kuća i palača. U renesansnome stilu izgrađeni su: pročelje Sv. Marije, nove zidine s bastionima i Kopnenim vratima (Porta terraferma) koje je Gian Girolamo Sanmicheli izradio prema nacrtima Michelea Sanmichelija (od 2017. na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine, kao dio Obrambenih sustava Republike Venecije u razdoblju od XVI. do XVII. stoljeća), klaustar u franjevačkom samostanu, Loža gradske straže (iz 1562; zvonik sa satom bio je podignut početkom XX. st.) i Gradska loža (spominjala se u XIII. st., iznova je bila sagrađena 1565). Godine 1567–72. izgradio je Sebastiano Pallavicino veliku utvrdu Forte na mjestu srednjovjekovnoga predgrađa (danas gradski park). Pravoslavna crkva sv. Ilije Proroka izgrađena je potkraj XVI. st. (nadograđena u XVIII. st. u kasnobaroknome stilu).

Tijekom XVII. i XVIII. st. bilo je podignuto više zgrada za potrebe mletačke uprave i vojne posade (Providurova palača, 1607., i Veliki arsenal, 1752), a više je crkava pregrađeno (Sv. Šimun, Gospa od Kaštela i dr.).

U doba klasicizma pregrađena je Kneževa palača (1804). Godine 1863–65. sagrađeno je kazalište (Enrico Trevisanto). Potkraj 1868. Zadar je bio proglašen otvorenim gradom, do 1875. porušene su sve zidine na jugozapadnoj strani, a grad se širio na sjeveroistok (Brodarica, Voštarnica), izvan poluotoka.

U graditeljstvu je do početka XX. st. prevladavao historicizam; na novoj promenadnoj obali izgrađeno je dvadesetak višekatnica s neorenesansnim ukrasima (1875–1906), a ističu se zgrade Liceja sv. Dimitrija (1901–06., Karl Susan; danas Filozofski fakultet). Pod talijanskom vlašću izvedeno je više zahvata u luci; 1929. obala u luci mostom je spojena s obalom na poluotoku.

Nakon II. svjetskoga rata u obnovi porušene jezgre sudjelovali su mnogi hrvatski arhitekti i urbanisti na čelu s Brunom Milićem, koji je osmislio plan obnove Zadra 1954. inzistirajući da se zadrži povijesna zadarska matrica i da se u nju postupno ugrađuje moderna arhitektura, no uvijek u duhu ambijenta (Alfred Albini, stambeni blok, 1954; B. Milić, stambeno-poslovna zgrada s kinom i hotelom Forum, 1966). Nakon rata, izvan jezgre, nastaje i kupalište Borik Zvonimira Požgaja (1954), Veslački dom u Jazinama Ante Marinović-Uzelca (1981) te posebno vezani uz porast turizma hotel Barbara u Boriku Zdravka Bregovca i Ivana Filipčića (1970) i Gradska marina Ante Uglešića (1985). Postmodernim oblicima odlikuje se poslovna zgrada Tankerkomerca A. Uglešića (1984–85), a od suvremenih arhitektonskih građevina ističe se višenamjenska športska Dvorana Krešimira Ćosića Marijana Hržića (2008). Arhitektonskim intervencijama u prostoru istaknuo se Nikola Bašić, ostvarujući na gradskoj obali Morske orgulje (2005) i dinamičko-svjetlosnu instalaciju Pozdrav Suncu (2008).

Institucije

U Zadru se nalazi Sveučilište (osnovano 2002), Državni arhiv (osnovan 1625), Zavod za povijesne znanosti HAZU, Znanstvena knjižnica (od 1855), Hrvatsko narodno kazalište Zadar (osnovano 1945), Kazalište lutaka (osnovano 1951), Arheološki muzej, Narodni muzej Zadar, Muzej antičkoga stakla, Stalna izložba crkvene umjetnosti u prostorijama samostana benediktinki sv. Marije (od 1976).

Manifestacije

U gradu se održavaju festival Glazbene večeri u Sv. Donatu (od 1961), trijenalne izložbe umjetničke fotografije Čovjek i more i slikarstva Plavi salon (od 1977) te Zadarsko kazališno ljeto (od 1995).

Povijest

Ljudsku prisutnost na širem zadarskom području od razdoblja neolitika potvrđuju arheološka istraživanja na području Arbanasa i Puntamike. U IX. st. pr. Kr. na području današnjega grada razvilo se ilirsko naselje Iadera (Jadera), koje je postalo važnim liburnskim središtem i održavalo trgovinske veze s grčkim kolonijama na Jadranu. Za rimskih osvajanja, od II. st. pr. Kr., ondje su se postupno naseljavali italski doseljenici, koji su u I. st. pr. Kr., bili organizirani isprva u zajednicu (conventus), a potom u municipij (municipium) rimskih građana. Potkraj I. st. pr. Kr. Jadera je postala rimskom kolonijom (colonia Iulia Iader) te je u sljedećih nekoliko stoljeća bila uređena po svim načelima rimskog urbanizma. Na temeljima antičkoga grada postupno se razvijao srednjovjekovni Zadar, koji je nakon razdoblja ostrogotske vladavine, od 537., bio glavni grad bizantske Dalmacije i sjedište carskoga namjesnika (stratega). Velik broj starokršćanskih građevina potvrđuje da je Zadar bio važno kršćansko središte, a zapisi crkvenih sabora održanih u Saloni 530. i 533., u kojima se spominje zadarski biskup, svjedoče o ranom osnutku Zadarske biskupije. Zahvaljujući očuvanju teritorijalnoga, municipalnog i crkvenoga kontinuiteta u razdoblju avarske i slavenske seobe (VII–VIII. st.), za cijelo vrijeme bizantske uprave Zadar je sačuvao položaj glavnoga političkog središta bizantske Dalmacije. Početkom IX. st. kratkotrajno je bio pod franačkom vlašću, a u sporu koji su vodili Bizant i Franačka država oko posjeda dalmatinskih gradova zabilježena je živa diplomatska djelatnost zadarskoga biskupa Donata i gradskoga kneza Pavla, čijim je posredovanjem mirom u Aachenu (812) grad pripao Bizantu. Zarana je razvio i veze s hrvatskim zaleđem. Zbog čestih sukoba njegovih stanovnika s hrvatskim stanovništvom oko posjeda u gradskom zaleđu, neko je vrijeme plaćao »tribut mira« hrvatskim vladarima, a u romanski grad postupno se naseljavalo hrvatsko stanovništvo. Godine 923. gradom je kao bizantski prokonzul upravljao hrvatski vladar Tomislav, a zadarski biskup sudjelovao je u radu crkvenih sabora održanih u Splitu 925. i 928., kada je i on došao pod crkvenu jurisdikciju rimske kurije. No odredbe tih crkvenih sabora, nepovoljne za slavensko bogoslužje, na zadarskom području nikada nisu bile provedene, pa je upravo zadarska biskupija ostala glagoljaška sve do novijega doba. Iako je tijekom cijeloga X. st. Zadar ostao političkim središtem bizantske Dalmacije, već je tada vodio samostalnu politiku i razvio visok stupanj autonomije. Sredinom istoga stoljeća zabilježio ga je bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet pod nazivom Diadora (τὰ Διάδωρα), što je jedini spomen Zadra pod tim imenom. U doba slabljenja bizantskoga utjecaja i jačanja mletačkih ambicija na Jadranu, Venecija je prvi put uspjela osvojiti grad za vladavine Petra II. Orseola (oko 998–1000), a nedugo potom grad je priznao vlast hrvatskoga vladara Stjepana I. Upravo su stalni prijepori i izmjene vlasti Venecije i hrvatskih vladara obilježili povijest grada u XI. st. Velik utjecaj u Zadru tada je imala ugledna patricijska obitelj Madijevaca; Dobronja, sin priora Madija, doveo je Zadar na čelo koalicije protiv Venecije te se 1050. grad samovoljno podvrgnuo vlasti hrvatskoga vladara. Osobito je Petar Krešimir IV., koji je pod svojom vlašću ujedinio dalmatinske gradove i nosio naslov kralja Dalmacije (rex Dalmatiae), osnažio veze sa Zadrom. Bio je u rodbinskim vezama s Madijevcima i stekao titulu zadarskoga patricija. Godine 1066. podijelio je kraljevske povlastice samostanu benediktinki sv. Marije, o čem svjedoči sačuvani kartular, a 1069. darovao je benediktinskoj opatiji sv. Krševana otočić Maun. Nakon polustoljetne vlasti hrvatskih vladara, gašenjem hrvatske narodne dinastije, Zadar je 1105. priznao vlast hrvatsko-ugarskoga kralja Kolomana te je zajedno s ostalim srednjovjekovnim dalmatinskim komunama ušao u sastav hrvatsko-ugarske državne zajednice. Iz toga razdoblja sačuvan je tzv. Kolomanov natpis, uklesan u zvonik crkve sv. Marije, u kojem se navodi da je Koloman, kralj Ugarske, Dalmacije i Hrvatske, bio pokrovitelj gradnje zvonika. U XII. st. Venecija je stalno nastojala podvrgnuti grad svojoj vlasti; 1115. zauzeo ga je mletački dužd Ordelafo Faliero, a 1159–80. njegovi su stanovnici podignuli četiri pobune u nastojanju da ostvare samostalnost. Godine 1154. Zadar se odvojio od Splitske metropolije i postao sjedištem samostalne Zadarske nadbiskupije zadobivši sufraganske biskupije na kvarnerskim i srednjodalmatinskim otocima. O hrvatskom pak karakteru grada u XI–XII. st. svjedoči velika zastupljenost hrvatskoga imena, posebice među najutjecajnijim građanima, kao i podatak o posjetu pape Aleksandra III. (1177), kojega su Zadrani dočekali pjevajući pjesme »na svom slavenskom jeziku«. Godine 1180. Zadrani su prihvatili vlast hrvatsko-ugarskoga kralja Bele III. (1172–96), ali Mlečani nisu prestali s pokušajima osvajanja grada. Najteži napad pretrpio je 1202. za Četvrtoga križarskog rata, kada je dužd Enrico Dandolo unajmio križare da ga osvoje, te je tom prilikom bio gotovo potpuno razoren i opljačkan, a stanovništvo raseljeno. U XIII. i XIV. st. podignuto je više pobuna protiv mletačke vlasti, prilikom kojih su Zadrani imali potporu hrvatskih velikaša (Bribirskih 1311) i hrvatsko-ugarskih kraljeva. Posebice je Ludovik I. Anžuvinac dugogodišnjim ratovanjem nastojao ući u Zadar i učvrstiti svoju vlast u Dalmaciji. To mu je napokon i uspjelo te je odlukama Zadarskoga mira (1358) grad sljedećih pola stoljeća bio uključen u sastav Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva. U tom je razdoblju Zadar gospodarski i kulturno napredovao, često je bio sjedištem hrvatskoga bana i drugih odličnika te se razvio kao luka i učvrstio veze s bliskim hrvatskim i balkanskim, kao i dalekim ugarskim zaleđem. No taj je razvoj bio prekinut pošto je 1409. Ladislav Napuljski prodao Mletačkoj Republici Zadar, zajedno s pravima na ostatak Dalmacije. Od tada su Mlečani zadržali vlast nad gradom sve do pada Mletačke Republike (1797).

U razvijenom i kasnom srednjem vijeku zadarskom su komunom upravljali Veliko i Malo vijeće, a na čelu gradske uprave nalazio se knez. Život u gradu bio je reguliran statutom iz 1305., odredbe kojega svjedoče o visokom stupnju pravno-administrativne kulture. U političkom i kulturnom životu srednjovjekovnoga Zadra veliku su ulogu imali i benediktinci, koji su ondje već tijekom ranoga srednjeg vijeka osnovali opatiju sv. Krševana. Dominikanci su poticali razvoj školstva i 1396. osnovali Studium generale, prvo hrvatsko sveučilište (1553. steklo pravo dodjele najviših akademskih naslova), te u mnogome pridonijeli da Zadar preraste u snažno središte humanizma, u kojem se razvila književnost na hrvatskom jeziku (Šime Budinić, Petar Zoranić, Barne Karnarutić, Juraj Baraković).

Razdoblje mletačke uprave bilo je obilježeno ograničenom autonomijom, jer je Veliko vijeće bilo podređeno gradskomu knezu postavljenomu iz Venecije. Iako je gospodarska djelatnost bila u potpunosti podređena interesima Mletačke Republike, do kraja XV. st. zadarska se trgovina nastavila razvijati; na njezino slabljenje utjecali su tek ratovi s Osmanlijama, koji unatoč čestim napadima nikada nisu osvojili grad. Od tada je Zadar imao ulogu snažne tvrđave koja je osiguravala mletačku trgovinu na Jadranu. Početkom XVI. st. Mlečani su potaknuli obnovu gradskih bedema i utvrda, bio je dovršen širok pojas gradskih zidina, a obrambeni je sustav pojačan bastionima (Kaštel, Citadela, Tvrđava) i izgradnjom Morskih (1517) i Kopnenih vrata (1543). Tijekom temeljite pregradnje Zadra izgrađen je i cijeli niz novih javnih zgrada, poput Gradske lože i Gradske straže na tadašnjem Gospodarskom trgu, više novih vojarni i skladišta, ali i raskošnih novih palača. Sve do kraja XVIII. st. Zadar je ostao glavno političko i administrativno središte svih mletačkih posjeda na istočnoj obali Jadrana te sjedište generalnoga providura »provincije Dalmacije i Albanije«. Godine 1625. u gradu je bio otvoren i središnji arhiv za Dalmaciju, danas Državni arhiv u Zadru (DAZd).

Među glavnim čimbenicima koji su utjecali na demografska kretanja na području zadarske komune u XVI. st. bile su česte epidemije kuge i mletačko-turski ratovi (1499–1501., 1537–40., 1570–73), koji su doveli do suženja zadarskoga kopnenog teritorija na usko obalno područje od Novigrada do Vranskoga jezera te do raseljavanja njegova stanovništva. U međuratnim intervalima povremeno je dolazilo do demografskog oporavka i obnove gospodarstva, posebice razvoja trgovine s osmanskim zaleđem, koja je bila vrlo živa i u prvoj polovici XVII. st., sve do Kandijskog rata (1645–69). Početkom Bečkoga (Velikog) rata (1684–99) Osmanlije su napokon bili izbačeni sa zadarskoga područja. Za dugotrajnoga razdoblja ratova XVI–XVII. st. mletačke su vlasti u više navrata pokušale naseliti zadarsko područje, a inicijativom nadbiskupa Vicka Zmajevića u grad se doselilo albansko stanovništvo s područja Skadarskoga jezera i sjeverne Albanije, koje je u XVIII. st. oblikovalo novo gradsko naselje u istoimenom predgrađu (→ arbanasi). Pod pokroviteljstvom nadbiskupa V. Zmajevića osnovano je u Zadru i Ilirsko sjemenište, u kojem se njegovala glagoljica.

Padom Mletačke Republike 1797. i ulaskom u sastav Habsburške Monarhije, Zadar je i dalje zadržao ulogu administrativnoga središta Dalmacije, u kojem je vodeće upravne položaje držalo od Austrije podupirano činovništvo talijanskoga podrijetla, preostalo u gradu nakon pada Republike. Sve do kraja razdoblja prve austrijske uprave (do 1806) grad je bio izravno povrgnut Beču, čime je bilo onemogućeno ostvarenje težnji Zadra i Dalmacije za sjedinjenjem s Hrvatskom. Uspostavom francuske uprave 1806–13. Zadar je, kao i u mletačkom razdoblju, ostao sjedištem generalnoga providura. Godine 1806–10. tu je dužnost obavljao Vicenzo Dandolo, koji je modernizirao upravu i sudstvo. Tada je bila izgrađena mreža novih prometnica, koja je povezivala Zadar sa zaleđem, te je bilo obnovljeno Zadarsko sveučilište. Godine 1806. pokrenute su u Zadru i prve novine na hrvatskom jeziku Kraljski Dalmatin.

Za razdoblja druge austrijske uprave (do 1918) Zadar je zadržao status glavnoga grada Dalmacije, bio je sjedište Dalmatinskoga sabora (osnovan 1861) te crkvene metropolije za cijelu Dalmaciju. Godine 1833. bila je dovršena cesta koja je Zadar preko Velebita povezivala sa Zagrebom i Bečom, a 1838. stavljen je u uporabu i prvi moderni gradski vodovod. U drugoj polovici XIX. st. Zadar je bio središte nacionalnoga i kulturnog preporoda u Dalmaciji. Godine 1844. pokrenut je list Zora Dalmatinska, 1847. otvorena je Znanstvena knjižnica, 1863. Narodna čitaonica, 1885. hrvatska pučka škola te 1897. prvi razred hrvatske gimnazije. Zahvaljujući istaknutom administrativnom položaju u gradu se naselio velik broj stranih činovnika, a u razdoblju narodnjačko-autonomaških sukoba Zadar je bio jedina općina u kojoj autonomaši nikad nisu izgubili vlast unatoč tomu što se upravo ondje nalazilo sjedište narodnjačke stranke u Dalmaciji. Završetkom hrvatskoga narodnog preporoda u Dalmaciji, kada su autonomaši i talijanaši u ostalim dijelovima Dalmacije bili potisnuti, u Zadru je još zadugo opstala talijanska iredentistička politička struja. Pošto je carskim dekretom Zadar 1868. prestao biti grad utvrda, doživio je nagli gospodarski, kulturni, urbanistički i demografski razvoj. Otpočelo je djelovati 6 tiskara, u kojima je izlazilo oko 40 različitih novina i časopisa, među kojima od 1862. Il nazionale (s prilogom na hrvatskom jeziku Prilog k Narodnom listu).

Početkom XX. st. u Zadru se odvijala živa politička djelatnost, a 1905. potpisana je Zadarska rezolucija, kojom je bio dan poticaj politici »novoga kursa« i sjedinjenju hrvatskih zemalja. Nakon I. svjetskog rata grad se privremeno našao u sastavu Države SHS te nedugo potom i unutar Kraljevine SHS. Rapalskim ugovorom 1920. bio je, uz Istru, Rijeku, Cres, Lošinj, Lastovo i Palagružu, pripojen Italiji kao enklava na istočnoj obali Jadrana. Počelo je razdoblje snažne talijanizacije i iseljavanja Hrvata te gospodarskoga propadanja grada zbog izolacije od zaleđa. Broj stanovnika pao je od 19 426 st. 1910. na 17 369 st. 1921., a potom je nešto porastao (19 296 st. 1931). Početkom II. svjetskog rata područje Zadra postalo je talijanska okupacijska zona pod zapovjedništvom Druge talijanske armije, a kraljevskim dekretom od svibnja 1941. i službeno je bila izvršena aneksija te osnovan Guvernatorat Dalmacije sa sjedištem guvernera u Zadru. Uslijedila je politika represije i ubrzane talijanizacije. No već u lipnju 1941. bio je osnovan ogranak KP Hrvatske, koja je organizirala antifašističku borbu. Grad je ipak ostao pod talijanskom upravom sve do kapitulacije Italije 1943., kada je bio uključen u teritorij Nezavisne Države Hrvatske. U savezničkom bombardiranju 1943–44., u kojem se nastojala uništiti gradska luka i tako spriječiti uspostavljanje mostobrana do Ancone, kojim su Nijemci namjeravali napasti savezničke trupe na sjeveru Italije, bilo je razoreno više od 60% povijesne jezgre. U studenome 1944. grad je napokon bio pripojen matici zemlji.

Nakon II. svjetskog rata Zadar je postupno gospodarski obnovljen. Došlo je do velikoga rasta stanovništva, talijanska zajednica izgubila je društvenu važnost, a broj se Talijana smanjio. U poslijeratnom razvoju Zadar je postao i važno vojno središte JNA (zrakoplovna baza kraj Zemunika, vojne škole i dr.). Tijekom 1980-ih bio je među gospodarski najrazvijenijim gradovima Hrvatske i Jugoslavije. Godine 1991. na području općine živjelo je 136 572 st., a na gradskom području 76 343 st. (udio Srba u općini bio je oko 10%, a u gradu oko 14%). Početkom Domovinskoga rata Zadar je bio napadan od sredine rujna 1991. Bio je pod pritiskom JNA i srpskih pobunjeničkih snaga u neposrednom zaleđu (prekinute su glavne prometnice prema unutrašnjosti pa se povezanost Zadra i ostatka Dalmacije sa sjeverozapadnom Hrvatskom održavala preko Paga). Najžešći napadi JNA na Zadar bili su početkom listopada 1991. Nakon što je postignuto primirje 9. X. 1991., JNA se povukla iz gradskih vojarna, ali je Zadar i dalje bio izložen povremenim topničkim napadima srpskih snaga. Krajem 1992. na gradskom području bilo je više od 27 000 prognanika. Veći dio zadarskoga zaleđa oslobođen je u siječnju 1993 (operacija Maslenica), a ostatak u kolovozu 1995 (operacija Oluja).

Zadar. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 21.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=66647>.