zlato

zlato, simbol Au (lat. aurum), kemijski element iz skupine plemenitih metala (atomski broj 79, relativna atomska masa 196,9665), s jednim stabilnim izotopom (197Au) i s više radioizotopa. Zlato je jedan od najrjeđih elemenata u Zemljinoj kori; računa se da ga ima samo nekoliko miligrama po toni. Pojavljuje se u prirodi samorodno, pa je bilo poznato već u prapovijesno doba. U primarnim ležištima nalazi se redovito u obliku zrnaca, ljuštura, pločica ili razgranatih žica u eruptivnim stijenama, uprskano obično u kremenim žilama (gorsko zlato). Gotovo uvijek prati ga srebro, ponekad i pirit, arsenopirit i bakar. Često se nalazi u sekundarnim ležištima, naplavinama ili pijescima koji potječu od trošenja zlatonosnih stijena i nakupljanja zlatnih zrnaca taloženjem iz vode u rijekama i na obalama mora. Najveće je nalazište zlata u Witwatersrandu u Južnoafričkoj Republici, 1000 do 3000 m ispod Zemljine površine, iz kojega potječe polovica ukupno u svijetu dobivenoga zlata. Druga su značajna nalazišta u SAD-u (California, Colorado, Aljaska), Australiji, Rusiji (Ural), Peruu i Kanadi.

Elementarno zlato plemenit je metal jaka sjaja i žute do žutonarančaste boje (karakteristična »zlatna« boja). Zlato je jedan od samo tri obojena metala (uz bakar i cezij). Mekano je (tvrdoća po Mohsu 2,5 do 3), vrlo rastezljivo, gustoće 19,30 g/cm³. Toplinska provodnost zlata iznosi 75% toplinske provodnosti srebra, a električna provodnost 70% električne provodnosti srebra. Talište zlata, 1064,18 °C, jedna je od sekundarnih fiksnih točaka za baždarenje termometara. Mehanički se lako obrađuje u žice promjera manjega od 10 μm i u vrlo tanke folije. Čisto zlato izvanredno je otporno prema zraku, vodi, kisiku, sumporu, sumporovodiku, rastaljenim alkalijama, pojedinim kiselinama i većini solnih otopina. Otapa se u zlatotopki, u otopinama kalijeva ili natrijeva cijanida, u klornoj vodi i u smjesama solne kiseline s jakim oksidacijskim sredstvima (npr. natrijev peroksid, kromna kiselina, kalijev permanganat).

Najstariji je postupak dobivanja zlata ispiranje sitnih zlatnih zrnaca iz riječnoga pijeska, što se primjenjivalo već u starom vijeku, a temelji se na razlici u gustoći zlata i pratećih sastojaka sirovine. U najjednostavnijoj izvedbi radi se s drvenim koritima kroz koje materijal prolazi u brzoj vodenoj struji; zrnca manje gustoće voda lakše odnosi, pa će se većinom preliti preko ruba korita prije nego što padnu na dno, a zrnca zlata, zbog veće gustoće, uglavnom će se taložiti po dnu. Stariji je industrijski postupak amalgamiranje, pri kojem se zlato iz naplavina ili od iskopanoga i smrvljenoga zlatonosnog materijala odvaja legiranjem sa živom; u posljednjih 120 god. proizvodnja zlata temelji se na cijanizaciji, tj. na izluživanju zlata otopinom kalijeva ili natrijeva cijanida uz propuhivanje zrakom. Iz tako nastalih kompleksnih cijanida zlato se taloži u obliku mulja dodavanjem cinkova ili aluminijeva praha. Znatne količine zlata zaostaju u anodnome mulju pri elektrolitskoj rafinaciji bakra i srebra, a dobivaju se i oporabom (recikliranjem) rabljenoga i otpadnoga zlata (nakit, zubna protetika, pigmenti, elektronički aparati, galvanizacija). Vrlo čisto zlato (99,99% Au) proizvodi se elektrolizom sirovoga zlata. Zlato bi se moglo dobiti i iz morske vode, u kojoj je otopljeno u obliku kloridnoga kompleksnog spoja, a može se sintetizirati i nuklearnom reakcijom, što bi bilo svojevrsno ispunjenje vjekovnoga sna alkemičara, ali su ti postupci, zbog velikih troškova i maloga iskorištenja, ekonomski potpuno neisplativi.

U većini zemalja zlato služi kao monetarni standard i kao pokriće platne moći. Dvije trećine svjetskih zaliha zlata nalazi se u obliku zlatnoga novca i zlatnih poluga u bankovnim trezorima. Zbog toga što je čisto zlato mekano, ono se gotovo isključivo rabi u obliku slitina. Kroz stoljeća se zlato upotrebljavalo za izradbu nakita i zlatnika, za bojenje stakla i pripravu porculanskih glazura. Osim u te svrhe, slitine zlata rabe se danas i u elektroničkoj industriji (za kontakte), optici (zbog dobre refleksije infracrvenoga zračenja), zubnoj protetici i dr.

Slitine zlata

Za razliku od čistoga zlata, njegove su slitine s drugim metalima općenito tvrđe i otpornije na habanje. Maseni udjel zlata u tim slitinama navodi se kao čistoća (»finoća«) u tisućinkama, a prije se navodio u karatima (→ karat), pa slitina koja npr. sadrži 75% zlata ima finoću 750, odn. naziva se 18-karatno zlato. Osim na tvrdoću i otpornost na habanje, vrsta i udjel legirajućega metala utječu i na boju slitine. Tako se žutim zlatom naziva slitina s 25% srebra, poznata zbog izrazite žute boje, bijelo zlato slitina je zlata s paladijem ili niklom, uz malo bakra ili cinka, crveno zlato sadrži 25% bakra, zeleno zlato nastaje dodatkom kroma, plavo zlato ima aluminija ili željeza. Slitina sa samo 1% titanija ističe se tvrdoćom, uz boju žutoga zlata. Zlato od kojega se kuju zlatnici može imati 1 do 10% bakra. Zlato se vrlo lako legira sa živom u zlatni amalgam. Talište slitine s bakrom ili niklom te s 30% srebra ili paladija bitno je niže od tališta ostalih slitina i rabi se kao vezivno sredstvo za lemljenje (zlatni lem). Zlato za nakit slitina je zlata sa srebrom i bakrom.

Spojevi zlata

Oksidacijski je broj zlata u spojevima većinom I i III. Najvažniji je spoj zlata zlatni(III) klorid, AuCl3, koji kristalizira u crvenim iglicama kada klor pri 200 °C djeluje na zlato u finom razdjeljenju. S klorovodikom daje tetraklorzlatnu(III) kiselinu, H[AuCl4] · 4H2O (soli su aurati), koja se može dobiti i otapanjem zlata u zlatotopki i uparavanjem otopine sa solnom kiselinom, a kristalizira u obliku iglica žute boje poput limuna; na koži stvara plikove. Natrijeva sol te kiseline dolazi u trgovinu pod imenom zlatna sol, a upotrebljava se u medicini, fotografiji i za pozlaćivanje u galvanotehnici. Važni su i spojevi zlata s alkalijskim cijanidima. To su bezbojni, vrlo postojani natrijev i kalijev cijanoaurat, koji sadrže anion [Au(CN)2] i nastaju pri dobivanju zlata cijanizacijom.

zlato. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 21.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=67307>.