Bobaljević Mišetić, Sabo

Bobaljević Mišetić, Sabo (Savino de Bobali Sordo), hrvatski pjesnik (Dubrovnik, 1529. ili 1530Dubrovnik, 1585). U mladosti oglušio, tako da je dobio nadimak Glušac (talijanski Sordo), koji se nalazi na naslovnici njegova talijanskog kanconijera. Pisao je na talijanskom i na hrvatskom jeziku. Braća su mu 1589. tiskala talijanski kanconijer Ljubavne i pastirske pjesme i satire (Rime amorose, e pastorali, et satire), a njegove hrvatske pjesme ostale su neizdane i sačuvane u malom broju. Prvi dio Bobaljevićeva kanconijera sadržava petrarkističke ljubavne pjesme, koje i samim rasporedom podsjećaju na Petrarcu – opjevavaju Donnu za njezina života, a zatim i nakon njezine smrti. Drugi dio, senzualniji od prvoga, čine soneti pastoralne tematike posvećeni D. Ranjini, a treći autobiografske satire u kojima Bobaljević ostavlja dokaze svojega razgranatoga društvenog života, polemizira s književnim protivnicima i ironijski se poigrava vlastitom bolešću. Bobaljevićevi talijanski stihovi, koji ljuvenu bol često spajaju s fizičkim patnjama, osvježavajući na taj način petrarkističku konvenciju, svojedobno su dobro prolazili kod talijanskih antologičara. Njegov opus na hrvatskome nevelik je (samo 14 pjesama), ali vrlo zanimljiv. Sadržava uspjelu Jeđupku, koja se opširno obraća samo jednoj gospoji, osmerački prepjev epiloga Tassova Aminte, desetom Ovidijevom heroidom potaknutu Arijadninu tužaljku za Tezejem, dvije poslanice, M. Pelegrinoviću i M. Mažibradiću, prva zanimljiva zbog autobiografičnosti i autoironičnosti, a druga zbog strastvene, rušilačke retorike, nekoliko ljubavnih pjesama konvencionalne tematike koje se ističu ekonomičnošću izraza i antitetičnošću, jednu polimetričnu anakreontsku pjesmu posvećenu Bakhu i dr.

Bobaljević Mišetić, Sabo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 19.3.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=8263>.