Bolivija

ilustracija
BOLIVIJA, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11

Bolivija (Estado Plurinacional de Bolivia), južnoamerička andska država između Brazila (duljina granice 3423 km) na sjeveru i istoku, Paragvaja (750 km) i Argentine (832 km) na jugu te Čilea (860 km) i Perua (900 km) na zapadu; obuhvaća 1 098 581 km².

Prirodna obilježja

Velik dio (oko 40%) bolivijskoga teritorija nalazi se na području andskoga visočja, koje se sastoji od dvaju glavnih lanaca: Cordillera Occidental (Zapadni Kordiljeri) i Cordillera Oriental (Istočni Kordiljeri); između njih se proteže 240 km širok i do 3800 m visok bolivijski ravnjak (altiplano), populacijsko i gospodarsko središte države. Cordillera Occidental (najviši vrh Sajama, 6542 m) građen je pretežito od krednih vapnenaca, koje pokriva debeli sloj vulkanskih stijena. Cordillera Real, sjeveroistočni dio Istočnih Kordiljera, građen je od starih kristaličnih stijena i paleozojskih škriljevaca. Na njegovu se području dižu vrhunci Illampu (6421 m) i Illimani (6438 m), pokriveni vječnim snijegom i ledom. Ledenjaci se spuštaju do visine od 4900 m. Tragovi pleistocenske glacijacije sežu još niže. Na sjeveru se bolivijsko visočje spušta prema nizini Amazone. U tom su području (yungas) strmi andski pristranci rasječeni riječnim dolinama i obrasli tropskom šumom. Dalje prema sjeveru Bolivija obuhvaća dio amazonske nizine (selvas), koju od Gran Chaca i od porječja La Plate na jugu dijeli nisko razvođe ogranaka staroga brazilskog visočja.

Iako Bolivija leži u tropskom pojasu, njezina je klima raznolika. Najveće su klimatske opreke između visočja na zapadu i nizine na istoku. Prosječna su godišnja kolebanja temperature na visočju mala, a dnevna znatno veća. Kišno razdoblje podudara se sa zenitnim položajem Sunca. Područje yungas, koje obuhvaća amazonsku nizinu na sjeveru i gorske doline do 1500 m visine, ima tropsku klimu s prosječnom godišnjom temperaturom od 25 °C i obiljem oborina. Krajevi koji se nalaze na visini od 1500 do 2500 m imaju toplu klimu s umjerenim temperaturnim razalikama, a područja na visini od 2500 do 3500 m umjerenu klimu. U toj se zoni uzgajaju žitarice i povrće. Bolivijska visoravan (puna) između 3500 i 3800 m ima hladnu polupustinjsku klimu (prosječna godišnja temperatura 10,2 °C). Od 3800 m pa do snježne granice (oko 5500 m) proteže se pusto tlo (puna brava).

Bolivijske rijeke pripadaju porječju Amazone i La Plate odnosno Paraguaya. Hidrografska mreža najrazvijenija je na sjeveru Bolivije. Rijeke Mamoré (1800 km, najdulja) i Beni s pritokom Madre de Dios izvorišne su rijeke Madeire, desne pritoke Amazone. U rijeku Paraguay u nizinskom prostoru Gran Chaca utječu rijeke Bermejo i Pilcomayo. Visoki ravnjaci (altiplano) s jezerom Titicaca (do 8372 km²), slanim jezerom Poopó (do 2530 km²) i rijekom Desaguadero, koja ih povezuje, nemaju otjecanja k moru. Dna visokoplaninskih kotlina na jugozapadu Bolivije zbog nemogućnosti otjecanja vode i jakog isparavanja ispunjena su solju (Salar de Uyuni, najveći slani bazen na svijetu, bogat litijem, 10 582 km²; Salar de Coipasa). Na sjeveru i istoku zemlje, u prašumama pritoka Amazone nalazi se više jezera: Rogagua, Rogaguado, Cáceres, Mandioré, Gaiba, Uberaba i dr.

Stanovništvo

Prema popisu stanovništva iz 2012. u Boliviji živi 10 027 254 st. ili 9,1 st./km²; u odnosu na južnoamerički prosjek (22 st./km², 2011) rijetko je naseljena država. Najgušće je naseljeno područje bolivijskoga ravnjaka (oko 70% stanovništva zemlje) s departmanima Cochabamba (31,6 st./km²) i La Paz (20,2 st./km²), dok su nizinski dijelovi zemlje na sjeveroistoku (departman Beni, 1,9 st./km²) gotovo pusti. Stanovnici su Indijanci (55%), mestici (mješanci Indijanaca i Europljana, 30%) i bijelci (kreoli, 15%). Indijanci uglavnom pripadaju skupinama Kečua (Quechua, 29%) i Aimará (Aymará, 24%), a na području Amazone živi izolirano polunomadsko indijansko pleme Sirionó (oko 500 pripadnika). Glavninu stanovništva čine katolici (76%), a u manjoj mjeri protestanti (17%); nereligiozno je 3,5% st. (2013). Godišnji porast stanovništva (1,6% ili 16‰, 2005–10) uglavnom odgovara prirodnomu priraštaju (1,8% ili 18,9‰, 2011), što upućuje na neznatno useljavanje. Prirodni priraštaj rezultat je visoka nataliteta (26,1‰, 2011) i niska mortaliteta (7,2‰, 2011). Stanovništvo je u prosjeku vrlo mlado; u dobi je do 14 godina 31% st., od 15 do 64 godine 62,9% st., a u dobi od 65 i više godina 6,1% st. (2012). Smrtnost dojenčadi u posljednja se dva desetljeća gotovo prepolovila premda je još uvijek vrlo visoka (sa 67‰ u 1997. na 39,3‰ u 2011). Očekivano trajanje života u 2011. iznosilo je 68,9 godina za žene i 64,4 godine za muškarce. U primarnim djelatnostima (poljodjelstvo, šumarstvo i ribarstvo) zaposleno je 33,2% aktivnog stanovništva, u sekundarnim djelatnostima (industrija, građevinarstvo, rudarstvo) 20,5%, a u tercijarnim djelatnostima (usluge) 46,3% (2010). Nepismeno je 5% stanovništva starijega od 15 godina (2012). Sveučilišta imaju Sucre (najstarije, osnovano 1624), La Paz (1830), Cochabamba (1832), Santa Cruz (1880) te Oruro (1892) i Potosí (1892); službeni su jezici španjolski, kečua i aimará. Glavni je grad Sucre (259 388 st., 2012), a sjedište vlade La Paz (764 617 st., 2012); ostali su veći gradovi (2012): Cochabamba (630 587 st.), El Alto (848 840 st.), Oruro (264 683 st.), Santa Cruz (Santa Cruz de la Sierra; 1 453 549 st.), Potosí (205 346 st.); u gradovima živi 67,2% ukupnoga stanovništva (2012). Svi veći gradovi leže na visini iznad 2400 m, a neki iznad 3500 m (Potosí, 3976 m; Oruro, 3706 m; La Paz, 3658 m) i svrstavaju se u najviše gradove svijeta.

Gospodarstvo

Početkom 2000-ih Bolivija je ostala među najnerazvijenijim latinoameričkim državama, iako se postupno smanjuje udjel siromašnog stanovništva (2006. bio je 60%, a 2011. oko 45%). Stopa nezaposlenosti iznosi 7,4% (2013). Bolivija ima znatna prirodna bogatstva (izvozi prirodni plin, cink, antimon, volfram, kositar, naftu), a rudarstvo je vodeće u industrijskom sektoru. Godine 2013. ostvaren je BDP u vrijednosti od 30,6 milijarda USD; BDP po stanovniku iznosio je oko 2870 USD. U sastavu BDP-a vodeći su uslužni sektor (52,3%) i industrijski sektor (38,5%), a manji je udjel poljoprivrede (9,2%). U poljoprivrednoj proizvodnji prevladavaju soja, kava, kakao i pamuk. Godine 2013. vrijednost izvoza bila je 12,1 milijardu USD, a uvoza 9,2 milijarde USD; vodeći su vanjskotrgovinski partneri Čile, Brazil, Argentina i SAD. Javni dug iznosio je 36% BDP-a (2013). Uz Kolumbiju i Peru, Bolivija je među vodećim proizvođačima koke i kokaina u svijetu (prema izvorima UN-a, 2008. u Boliviji je ilegalno proizvedeno oko 113 tona čistoga kokaina).

Promet

Moderna mreža prometnica još je vrlo rijetka, a izgrađena je tako da se njome koriste u prvom redu rudarski krajevi. Zbog velikih visinskih razlika u reljefu izgradnja i održavanje prometnica vrlo su skupi. Željeznička mreža duga je 3652 km (2010), a cestovna 80 488 km (2010), od čega je asfaltirano manje od 10%. Mreža unutarnjih plovnih putova duga je 10 000 km (2012), a brodska se plovidba obavlja uglavnom po jezeru Titicaci. Za međunarodni promet najvažnije su zračne luke u La Pazu, Santa Cruzu della Sierri, i Cochabambi. Izgrađeno je 2510 km naftovoda i 5330 km plinovoda (2010).

Novac

Novčana je jedinica boliviano (BOB); 1 boliviano = 100 sentava (centavo).

Povijest

Tragovi naseljenosti današnje Bolivije stari su barem 21 000 godina. Na obali jezera Titicaca razvio se grad Tiahuanaco, središte istoimene južnoameričke kulture, koja je cvala od oko 500. do 1000. i prethodila razdoblju Inka. Tada je nastala prostrana država, koja je obuhvaćala ne samo bolivijsku visoravan nego i tihooceansku obalu, a raspala se nakon 800. Godine 1438. indijansko pleme Pačakuti osvojilo je područje Bolivije, koje je do dolaska Španjolaca ostalo u sastavu njihova carstva.

U današnju Boliviju prvi je prodro Diego de Almagro 1535. polazeći iz Perua, a osvajanje toga područja započeo je 1538. Hernando Pizarro i nastavio njegov brat Gonzalo. Bolivija je do 1776. bila pripojena potkraljevstvu Perua, a sjedište njezine uprave bilo je u Chuquisacau (danas Sucre). Ubrzo po osvajanju pronađeni su veliki rudnici srebra (poslije i žive), koji su donosili goleme dobiti Španjolskoj. Oko tih bogatih područja vodila se borba između španjolskih doseljenika, koja je, uz kraće prekide, potrajala više od jednog stoljeća. Za to je vrijeme provedena administrativna i crkvena organizacija zemlje, uvedena inkvizicija i osnovano sveučilište (1624). Od 1776. Bolivija je pripojena novomu potkraljevstvu Rio de la Plata. Godine 1780. izbio je velik ustanak pod vodstvom Tupak Amarua II., navodno potomka Inka; ugušen je tek 1783. Bijelci (kreoli) i mješanci, nezadovoljni španjolskom upravom, tražili su veća prava. Do sukoba između španjolskoga guvernera i domaćih predstavnika došlo je 1809., pošto je Napoleon okupirao Španjolsku. Borbe su uglavnom završene 1824. pobjedama S. Bolívara i mladoga generala A. J. de Sucrea. Pod Bolívarovim je utjecajem sazvana velika skupština Gornjeg Perua u Chuquisacau (10. VII. 1825), na kojoj je zaključeno da se to područje proglasi samostalnom republikom (6. VIII. 1825); po oslobodiocu Bolívaru dobila je ime Bolivija. Za prvog predsjednika izabran je 1826. Antonio José de Sucre. Godine 1828. novi je kongres izmijenio Bolívarov ustav i izabrao za predsjednika maršala Andresa de Santa Cruza, koji je već iduće godine svrgnut. Česta smjenjivanja i zbacivanja predsjednika ponavljaju se i u daljnjoj povijesti Bolivije. Sa svojim susjedima Bolivija je imala nekoliko sukoba. Pokušaji da se Bolivija i Peru ujedine naišli su na otpor u objema zemljama. Težih je posljedica za Boliviju imao njezin sukob s Čileom (1879–84) oko područja Antofagaste, bogate salitrom, srebrom i bakrom. Poražena u ratu, Bolivija je cijelo to područje ustupila Čileu i tako izgubila izlaz na more. S Paragvajem je ratovala 1932–35. zbog Chaca i nakon mirovnog ugovora 1938. izgubila veći dio tog područja, a Brazilu je morala 1903. ustupiti bogata rudna nalazišta u području Acre. Za I. svjetskog rata Bolivija je prekinula diplomatske odnose s Njemačkom (1917). Razdoblje između dvaju ratova obilježeno je nizom vojnih udara i prevrata. Bolivija je 1943. objavila rat Njemačkoj, Italiji i Japanu.

Vojni udar 1946. okončao je trogodišnju vladavinu Nacionalno-revolucionarnog pokreta (MNR, osnovan 1940). Njegov kandidat Víctor Paz Estenssoro pobijedio je na izborima 1951., ali je zbog novoga vojnog udara funkciju predsjednika preuzeo tek naknadno (1952–56). Nacionalizirao je rudnike kositra, a agrarnom reformom potaknuo je povrat zemlje Indijancima, koja im je oduzeta još u doba konkistadora. Predsjednik je od 1956. do 1960. bio Hernán Siles Zuazo, potom ponovno Estenssoro do 1964., kada general René Barrientos vojnim udarom preuzima vlast (kao kandidat desničarske Fronte bolivijske revolucije izabran je za predsjednika 1966). Barrientos je poginuo 1969., a nakon toga su do 1971. uslijedila tri državna udara: prvi je izveo Ovando Candia (1969), drugi ljevičarski orijentiran general Juan José Torres (1970), a treći pukovnik Hugo Banzer (1971). Izbori održani 1978., 1979. i 1980. ponavljani su zbog prijevara, pa su bile učestale smjene predsjednika (među njima je prvi puta bila i jedna predsjednica, Lydia Gueiler Tejida). Između 1978. i 1980. promijenilo se pet vlada, a bilo je više od tisuću štrajkova. Vojna hunta ponovno je preuzela vlast 1980., a to je bio 195. državni udar u 155 godina postojanja Bolivijske Republike. Generali su 1982. odstupili, a Siles Zuazo (pobjednik na izborima 1980) postaje predsjednik i formira koalicijsku vladu. Na izborima 1984. nije bilo pobjednika pa je kongres za predsjednika po treći put izabrao Paz Estenssora (njegova MNR dobila je na izborima 26% glasova). Od 1989. na vlasti su bili socijaldemokrati, a MNR ponovno od 1993. General Banzer postaje predsjednik nakon izbora 1997. Početkom 2000-ih Boliviju i dalje opterećuje teška socijalna i gospodarska kriza te djelatnost tzv. narko-mafije. Vanjskopolitička nastojanja usmjerena su na jačanje regionalnih ekonomskih veza u sklopu Andskoga pakta i na stjecanje izlaza na Tihi ocean, o čemu Bolivija već 20-ak godina pregovara s Čileom. Od početka 2006. predsjednik je Juan Evo Morales (reizabran je 2009. i 2014), vođa Pokreta za socijalizam (osnovanoga 1997); zagovara socijalne promjene i agrarnu reformu, nacionalizirao proizvodnju prirodnoga plina (2006). Protive mu se vlasti bogatijih istočnih pokrajina; potkraj 2007. neke od njih (Santa Cruz, Beni, Pando, Tarija) proglasile su autonomiju (2008. bili su prosvjedi i nemiri). Za Moralesove vlasti uspostavljeni su bliski odnosi s Venezuelom, Kubom i drugim zemljama koje se protive prevlasti SAD-a.

Politički sustav

Prema Ustavu od 7. II. 2009., Bolivija je republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik Republike ujedno je šef države i predsjednik vlade. Biraju ga građani na neposrednim izborima za mandat od 5 godina i na najviše dva mandata. Kabinet obavlja izvršnu vlast, odgovoran je Predsjedniku Republike. Zakonodavnu vlast ima dvodomna Višenacionalna zakonodavna skupština (Asamblea Legislativa Plurinacional), koja se sastoji od Predstavničkog doma (Camara de Diputados) i Doma senatora (Camara de Senadores). Predstavnički dom ima 130 zastupnika (7 zastupnika biraju starosjedilački narodi) koje izravno biraju građani za mandat od 5 godina. Senat ima 36 članova, koji su također izabrani na izravnim izborima za mandat od 5 godina. Biračko je pravo opće, jednako i obvezno, a stječu ga svi građani s navršenih 18 godina života. Sudbenu vlast ima Vrhovni sud pravde (Tribunal Supremo de Justicia), čije suce biraju građani za mandat od 6 godina među kandidatima koje je prethodno izabrala skupština. Administrativno je Bolivija podijeljena na 9 departmana. Nacionalni praznik: Dan neovisnosti, 6. kolovoza (1825).

Hrvatsko iseljeništvo

Prvi Hrvati doselili su se u Boliviju oko 1880. Bili su to mladići, podrijetlom uglavnom s otoka Brača i Hvara te iz Hrvatskog primorja, koji su reemigrirali iz Čilea. Među njima je najpoznatiji bio Ivan Ivanović, koji se već bio afirmirao u trgovini; njom su se bavili i ostali Dalmatinci, dok su Primorci radili u građevinarstvu. Prvotni cilj hrvatskih doseljenika bio je rudarski grad Oruro, dok ih se manji broj zaustavljao u Uyuniju ili je nastavljao za Potosí, rudarska naselja na velikim visinama s nepovoljnom klimom, tako da već prije I. svjetskog rata počinje preseljavanje naših ljudi u mjesta s ugodnijim podnebljem, osobito u Cochabambu. Iako se do I. svjetskog rata uselilo najviše tisuću Hrvata, društveno su se dobro organizirali. Prvo društvo utemeljeno je 1912. u Oruru pod nazivom Slavjansko trgovačko i pripomoćno društvo, kojemu je prvi predsjednik bio Jakov Franičević. Društvo je 1918. izgradilo groblje za svoje članove. U istom su gradu naši iseljenici utemeljili 1914. Slavjansko vatrogasno društvo (Bomba Slava), prvo takvo društvo koje je osnovala strana naseobina. Za I. svjetskog rata Hrvati su u Boliviji aktivni u jugoslavenskom pokretu, pa su utemeljili ogranke »Ivan Mažuranić« (Oruro), »Andrija Kačić Miošić« (Potosí) i »Jovan Skerlić« (Uyuni). U međuratnom su razdoblju hrvatske naseobine u krizi jer ne dolaze novi doseljenici, a postojeći se postupno asimiliraju. Taj trend nastavlja se i nakon II. svjetskog rata.

Književnost

U kolonijalnom razdoblju Bolivija pripada španjolskomu potkraljevstvu Peruu, a književnosti na španjolskom jeziku gotovo i nema; na jezicima pretkolumbovskih Amerikanaca, Kečua i Ajmara, zapisana je tek jedna drama (»Ollantay«) i određen broj pjesama. »Crónica moralizada« (1638) augustinca Antonia de la Calanche (1584–1654) opisuje zemlju, njezine starine i stanovnike. Tek nakon utemeljenja bolivijske države javljaju se pisci kao Manuel Maria Caballero (1819–66) s romantičnom prozom »Otok« (»La Isla«, 1854), pjesnik Ricardo José Bustamante (1821–86) te dramatičar i romanopisac Nataniel Aguirre (1843–88), koji u romanu »Juan de la Rosa: sjećanja zadnjeg vojnika neovisnosti« (»Juan de la Rosa: memorias del último soldado de la independencia«, 1885) prikazuje borbu za neovisnost zemlje. Vrhunac bolivijske književnosti predstavlja pjesnik Ricardo Jaimes Freyre, čije zbirke »Barbarska Kastalija« (»Castalia bárbara«, 1897) i »Snovi su život« (»Los sueños son vida«, 1917) pripadaju značajnim djelima hispansko-američkoga pokreta Modernismo. Protiv egzotike kao i formalističke estetike ubrzo ustaju pisci s natruhama naturalizma i socijalne kritičnosti: Alcides Arguedas (1879–1964) piše roman »Brončana rasa« (»Raza de bronce«; 1919), prokazujući okrutnosti počinjene nad bolivijskim Indijancima. U XX. stoljeću javlja se niz pjesnika moderna izraza koji su okrenuti izvornomu životu svoje zemlje (O. C. Echazú, G. V. Fabre i dr.), a pisci utjecajni u drugoj polovici stoljeća kreću se u rasponu od vjerskog nadahnuća (pjesnikinja Y. Bedregal de Conitzer) do društvenokritičkog realizma (R. B. Gonsálvez). U cjelini, bolivijska književnost, u usporedbi s djelima i autorima ostalih hispanoameričkih zemalja, koji su stekli svjetsku recepciju i utjecaj, doima se manje razvijenom i zanimljivom.

Likovne umjetnosti

Od V. do VIII. st. umjetnost se razvijala uz jezero Tiahuanaco; sačuvani su ostatci građevina s reljefima (Sunčeva vrata, Puma Puncu). Od XVI. do XVIII. st. nastaju gradovi (Potosí, Sucre, La Paz); podižu se barokne palače i crkve u tzv. mestizo stilu (s dekorativnim motivima iz domorodačke umjetnosti). U stambenoj se arhitekturi sačuvao tradicionalni tip kuće (unutrašnja dvorišta, ukrašeni portali, rezbareni drveni balkoni). Neoklasicističke građevine u XIX. st. podižu M. de Sanahuja i J. Nuñez del Prado. Najistaknutiji graditelj prve polovice XX. st. E. Villanueva povezuje racionalistički pristup arhitekturi s tradicionalnim; u drugoj polovici XX. st. arhitekti slijede suvremena kretanja u svijetu (H. Almaraz, L. Perrin, L. Iturralde, J. C. Calderón i G. Madeiros). – U XVIII. st. djeluju slikari M. Pérez de Holguín, G. M. de Berrio i L. Niño, a u XIX. st. J. Castañón i M. M. Mercado. Na početku XX. st. ističu se A. Dávalos, A. Borda, A. Nogales i J. G. Mesa. Oko 1920. osniva se realistička škola, koja povezuje europske utjecaje s domorodačkom umjetnošću; njezini su predstavnici C. Guzmán de Rojas i A. Jordán te kipari M. Nuñez del Prado i E. Luján; 1950-ih godina izdvajaju se slikari S. Romero, G. Imaná i M. Alandia realističkim zidnim slikama, dok slikari A. Pacheco, M. A. Pacheco, O. Pantoja i kipari T. Carrasco i M. Calláu, u novije vrijeme R. Valcárel, G. Ugalde i F. Rodríguez-Casas, slijede suvremene apstraktne smjerove.

Bolivija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 21.8.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=8546>.