Abdul Medžid I. (tur. Abdülmecit [abdylmei't], arap. ‘Abd al-Mağīd [abdulmai:'d]), osmanski sultan (Carigrad, 24. IV. 1823 – Carigrad, 25. VI. 1861). Sin Mahmuta II. Nizom mjera nazvanih Spasonosni novi poredak (Tanzimat-i Hayriye), reformirao Osmansko Carstvo. Po stupanju na prijestolje 1839., izdao je Hatišerif od Gülhane, kojim je zajamčio jednakost pripadnika svih vjerskih zajednica, sigurnost života, časti i privatnog vlasništva. Reformirao je vojsku (1843–44), sudstvo i porezni sustav (1845). Tijekom njegove vladavine Egipat se osamostalio kao zaseban pašaluk (1841), a iz Krimskoga rata izašao je kao pobjednik, ponajprije zahvaljujući vojnoj pomoći Velike Britanije i Francuske, pa je Pariškim mirom 1856. Osmanskomu Carstvu zajamčena teritorijalna cjelovitost. Potaknut uspjesima, izdao je 1856. novi reformni akt Carevo pismo (Hatt-i hümayun), kojim je osnažio reforme Hatišerifa, napose mjere što su se odnosile na nemuslimansko pučanstvo.
