Bowie, David

ilustracija
BOWIE, David

Bowie [b61595ui], David (pravo ime David Robert Jones), britanski pjevač, skladatelj, glazbenik i glumac (London, 8. I. 1947New York, 10. I. 2016). Pseudonim je preuzeo od Jamesa (Jima) Bowieja, američke narodne legende iz XIX. stoljeća, junaka obrane Alama.

Svirao je saksofon, oduševljavao se jazzom, Elvisom Presleyem i ranim rock and rollom, tragajući za vlastitim umjetničkim identitetom u početnim sastavima kao što su The Konrads (koji je okupio 1962), The King Bees i The Lower Third. Nakon komercijalnog uspjeha skladbe »Space Oddity« (1969), te istoimenog albuma (izvorni naslov David Bowie), karijera mu dobiva snažniji zamah ostvarenjem The Man Who Sold the World (1970), ambicioznim pothvatom snimljenim pod utjecajem psihodeličnoga hard rocka te protkanim motivima mentalnog zastranjivanja, rata, religijskih pitanja, seksa i nietzscheovske filozofije (kojoj će se vraćati u idućim godinama).

Album Hunky Dory (1971) povratak je pristupačnijem izrazu, tipičnom za tadašnji kantautorski rock (»Life on Mars«, »Changes«). Bowievoj širokoj popularnosti pridonio je singl »Starman«, zajedno s ambicioznim konceptualnim albumom The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders from Mars (1972), jednim od ključnih i najutjecajnijih rock-albuma 1970-ih, posebno u kontekstu ondašnje glam rock scene. U skladu s bizarno koncipiranom narativnom strukturom, protagonist Ziggy Stardust androgina je rock-zvijezda s drugog planeta, koja je iduće dvije godine funkcionirala kao autorov alter ego. Album Alladin Sane (1973) prijelazna je etapa prema sumornom ostvarenju Diamond Dogs (1974), kojega je apokaliptični orwellovski rock-futurizam sadržavao nekoliko iznimnih skladbi, poput naslovne teme te singla »Rebel Rebel«; obje će se naći na podcijenjenom dvostrukom koncertnom albumu David Live, snimljenome 1974. na američkoj turneji.

Sredinom 1970-ih Bowie proširuje područje djelovanja prema onomu što je označavao terminom »plastični soul«, a u zvučnu sliku ugrađuje elemente art rocka, ambijentalnih idioma i suvremene eksperimentalne glazbe. Pod utjecajem suradnika i mentora Briana Ena pribjegava drugačijim strategijama u kreativnom izražavanju, te u stvaralačkom procesu poseže za manje tipičnim umjetničkim oblicima kao što su kazalište, film, pantomima, slikarstvo i književnost.

Young Americans (1975), nadahnut philadelphijskom soul-glazbom, izravan je Bowiejev otklon od estetike klasičnoga rocka. Bijeg od konvencionalnoga još se snažnije očituje u kompleksnom sadržaju LP-a Station to Station (1976), funk-soul ostvarenja uronjenoga u ugođaj europske glazbe. Tzv. berlinska trilogija, većim dijelom snimljena u glasovitim studijima Hansa u Berlinu, sadržavala je inovativne albume Low, Heroes (oba 1977) i Lodger (1979), koji su iscrtali žanrovske konture post-punka. Asketski producirana sinteza ambijentalnoga rocka, meditativnih instrumentalnih skladbi, art popa i elektroničkih skulptura (npr. »Warszawa«) ukorijenjena je u autorovoj trajnoj fascinaciji njemačkom kulturom: krautrockom skupina Kraftwerk i Neu!, filozofijom Friedricha Nietzschea, njemačkim ekspresionizmom (Die Brücke), kazališnim redateljem Maxom Reinhardtom, Bertoltom Brechtom i dr.

Nakon još jednog impresivnog ostvarenja Scary Monsters and Super Creeps (1980), Bowiejev opus u kreativnom smislu urušavao se u omjeru u kojem je komercijalno jačao. Let’s Dance (1982) važna je karika njegova opusa, no albumi snimljeni tijekom 1980-ih, poput Tonight, Never Let Me Down te Tin Machine I i Tin Machine II smatraju se najslabijim dijelovima stvaralaštva. Reafirmaciju doživljava 1990-ih, iako je opus iz toga razdoblja kvalitativno nekonzistentan: na projektu Outside (1995) sudjeluje Brian Eno (suradnik iz berlinske etape), Earthling (1997) je donekle afektiran eksperiment modernim elektroničkim trendovima (drum and bass), dok se na albumu Hours (1999) te mnogo boljem Heathen (2002) vratio konvencionalnijim pop rock formama. U sadržaju posljednjega (kao i idućega, Reality) primjetne su svjesne refleksije na vlastito kreativno razdoblje 1970-ih, što je intenzivirano obnovljenom suradnjom s američkim producentom Tonyjem Viscontyjem.

Posljednje studijsko ostvarenje Blackstar snimljeno je u New Yorku uz potporu lokalne skupine jazz-glazbenika i objavljeno dva dana prije autorove smrti. Na svakom izdanju Bowie je redefinirao trenutačnu poziciju na globalnoj sceni, a s albumom Blackstar to je učinio na najradikalniji način, temeljitim otklonom od srednje pop-struje.

Ostvario je i nekoliko zapaženih filmskih uloga: Čovjek koji je pao na Zemlju (The Man Who Fell to Earth, 1976) redatelja Nicolasa Roega, Sretan Božić, gospodine Lawrence (Merry Christmas, Mr. Lawrence, 1983) Nagise Oshime, Labirint (Labyrinth, 1986) Jima Hensona i dr.

Prema vlastitim riječima, tijekom karijere funkcionirao je kao sinteza raznolikih tuđih ideja, poput njihova sakupljača. Proučavajući dijametralno suprotne osobnosti iz vanjskoga svijeta, Bowie ih je – cijele ili u fragmentima – ugrađivao u vlastitu. Jedan je od najkompleksnijih, najsvestranijih i najinovativnijih glazbenika druge polovice XX. st., čiji se utjecaj proteže na nekoliko naraštaja. Godine 1996. uveden je u Kuću slavnih rock and rolla (Rock and Roll Hall of Fame).

Bowie, David. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 27.6.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=9077>.