STRUKE:

božji sud

božji sud (lat. iudicium Dei, srednjovj. lat. ordalium), sudski dokaz koji počiva na vjerovanju da će božanstvo pokazati koja je strana u sporu u pravu, odnosno tko je počinitelj kažnjivoga djela. Ovisno o tome podvrgavaju li se božjemu sudu jedna procesna strana, obje strane ili čitava društvena skupina, može biti jednostran (sud razbijeljenog željeza, sud vrele vode i dr.), dvostran (sud križa, dvoboj i dr.) ili skupinski (sud mrtvačkog odra i dr.). Primjena božjega suda obično je visoko ritualizirana, a njezin se učinak oslanja na psihološke mehanizme i vjeru. U Europi su se božji sudovi primjenjivali u antičko doba (Grčka) i u ranofeudalnom razdoblju, a od XII. st., nakon uvođenja novoga dokaznog sustava, temeljenoga na svjedocima, priznanju i torturi, gube na značenju. Katolička je crkva nastojala potisnuti božje sudove. Sudski se dvoboj održao nekoliko stoljeća dulje od jednostranih božjih sudova, a još je dugotrajnije transformiran u staleški običaj plemstva. Neke vrste božjih sudova primjenjivale su se u sudskim postupcima protiv vještica do kraja XVII. st. U običajnom pravu u zabitim područjima Europe božji sud održao se sve do XIX. st., a u nekim izvaneuropskim društvima i do novijih dana.

U hrvatskim izvorima potvrđena je proširenost jednostranih božjih sudova na kvarnerskom području u XIII–XIV. st. (na Rabu 1234–81., Cresu prije 1330., u Labinskom statutu iz 1341). Primjena dvoboja u sudskom postupku spominje se na Rabu te u Slavoniji u XIII. st. U istom se razdoblju dvoboj počinje i zabranjivati (Zlatna bula Bele IV. i dr.), da bi Matija Korvin 1486. ograničio njegovu primjenu samo na postupke pred kraljevskim vojnim sudom u »pitanjima časti«. Neki se prežici božjih sudova mogu prepoznati u narodnom sudovanju u hrvatskim područjima još u XIX. st.

božji sud. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 16.7.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=9122>.