Bunjevci

ilustracija
BUNJEVCI, Bunjevačke i šokačke novine, Kalocsa, 1870.
ilustracija1ilustracija2

Bunjevci, hrvatska etnička skupina, podijeljena u tri ogranka: 1) podunavski Bunjevci (Bačka, južna Madžarska i okolica Budimpešte), 2) primorsko-lički Bunjevci (Hrvatsko primorje, Lika i Gorski kotar) i 3) dalmatinski Bunjevci (Dalmacija s dinarskim zaleđem, jugozapadna BiH). Smatra se da je rasadišno područje bunjevačkih Hrvata Dalmacija i susjedna zapadna BiH, iako je prema najnovijim znanstvenim spoznajama ishodište njihove etnogeneze jugoistočno dinarsko-jadransko granično područje. Ondje su se prožimali različiti kulturni elementi, koji su dali temelj nastajanju i oblikovanju hrvatske skupine pod imenom Bunjevci. Ti su procesi mogli započeti u doba prvih prodiranja Slavena prema Jadranu. Možda i ranije, ali svakako pod prijetnjom turskih ratnih prodiranja, Bunjevci se razdvajaju i napuštaju ishodišno područje te u više selidbenih valova pronalaze nove postojbine, u kojima i danas žive. Kao najkompaktnija etnička skupina, Bunjevci su očuvani u sjeverozapadnoj i zapadnoj Bačkoj u Vojvodini i madžarskom dijelu Bačke. Po svemu sudeći upravo zato što su stoljećima živjeli među pripadnicima drugih naroda i unatoč nepovoljnomu interetničkom okruženju i teškim političkim okolnostima (madžarizacija, srbizacija), u njih nije došlo do potiranja osjećaja pripadnosti hrvatskomu narodu. Studije i rasprave o podrijetlu imena Bunjevac nisu donijele održive tvrdnje (npr. prema imenu rijeke Bune u Hercegovini, kao području pretpostavljene prapostojbine, ili pak prema osobitom tipu nastambi – bunjama), pa zato i nadalje ostaje nepoznanica odakle naziv te hrvatske skupine. No znanstveno proučavanje povijesnih izvora, analiza etnoloških pokazatelja, kao i lingvistička istraživanja, pokazuju kulturnu povezanost i bliskost svih triju današnjih bunjevačkih ogranaka. Temeljne čimbenike osebujnosti, prepoznatljivosti, zajedništva i identifikacije te hrvatske skupine spomenute su discipline utvrdile u etničkom imenu Bunjevac, govoru, u kulturi s nizom regionalnih, specifično bunjevačkih elemenata, npr. u svadbenim i drugim običajima, pučkoj glazbi i dr. (etnokulturne posljedice migracija).

Na početku XVII. st. Bunjevci su dignuli ustanak protiv ličkoga sandžak-bega, ali su bili svladani i izloženi represalijama. Otada se počinju seliti: 1605. u Lič kraj Fužina, a 1627. oko 2000 obitelji seli se u Podunavlje od Baje preko Kalocse do Budima i Ostrogona. Bunjevci u Liču potjecali su od Zemunika iz sela Krmpota; ti su Krmpoćani oko 1630. u tridesetak obitelji sišli u primorje i naselili najprije današnje Krmpote, a onda postupno Senjsko i Baško podgorje, gdje su se spojili s onim Bunjevcima koji su od Zrmanje i Zemunika prodirali na to isto tlo. Nakon poraza Osmanlija u Lici, 1683–87. veći dio primorskih Bunjevaca prešao je u Liku, naselio Pazarište, Smiljan, Gospićko polje, Široku Kulu te dolinu Ričice i Hotuče, a i neka druga sela Like i Gacke. Otuda su se češće selili u Slavoniju, Pounje, Pokuplje i okolicu Bjelovara. U doba osmanskoga povlačenja podunavski Bunjevci uredili su svoja naselja u Somboru, Baji, Subotici, Miletiću, Bajmoku, Katymáru, Aljmašu, Tavankutu, Mateoviću, Szentistvánu i okolici tih mjesta, zatim u Budimu, Erdi i Szentandri.

Iako je doseljavanje Bunjevaca u Bačku počelo u prvoj polovici XVII. st., oni se onamo doseljavaju i poslije. Veliki val bunjevačkih doseljenika stigao je u Bačku za Bečkoga rata (1683–99) te nakon pohoda princa Eugena Savojskoga 1697., a novih doseljenja bilo je i u XVIII. st. Bunjevci u Bačkoj dosta su pridonijeli (Luka Sučić, Dujam Marković, Juraj Vidaković) protjerivanju Osmanlija iz južne Ugarske. Stradali su mnogo, ne samo za turskih ratova nego i za Rákóczyjeva ustanka (1703–08), a u mirnom razdoblju osjetili su snažan pritisak madžarskih feudalaca. Veliku ulogu među Bunjevcima, a posebno onima iz Bačke, imali su katolički svećenici, pogotovo franjevci Bosne Srebrene, kojima je još za osmanske vlasti bila povjerena pastoralna briga za tamošnje katolike. Od franjevaca koji su djelovali među bačkim Bunjevcima poznati su: M. Radnić, Lovro Bračuljević, E. Pavić, N. Kesić i dr.

Potkraj XVIII. st. i osobito u XIX. st. državne su vlasti u plodna područja počele naseljavati Nijemce i Madžare, a to je imalo poslužiti denacionalizaciji južnoslavenskoga pučanstva. Bunjevci, pretežito seljaci bez razvijene nacionalne kulture i jake vlastite inteligencije, a odvojeni od Hrvatske, bili su izloženi jakoj madžarizaciji. Više bunjevačkih obitelji steklo je plemstvo (Vojnić, Grašalković, Antunović, Mamužić), a neke od njih bile su pravi veleposjednici (Vojnići, Latinovići). Bunjevci su imali i razvijeno građanstvo, koje je imalo važnu ulogu u gradovima Somboru, Subotici i Baji. Tek u XIX. st. s nacionalnom homogenizacijom Madžara počinju se ozbiljno kidati veze bačkih Bunjevaca s ostalim Hrvatima. Državne i crkvene institucije radile su u Bačkoj na madžarskoj nacionalnoj integraciji, a to je često prelazilo u prisilnu madžarizaciju bačkih Bunjevaca, od koje su najviše stradali, osobito u svojim plemićkim i građanskim redovima. Uz kolonizaciju, madžarizacija se provodila preko madžarskih svećenika, uvođenjem madžarskoga jezika kao službenoga (u Subotici 1839) i nastavnoga (u školama je hrvatski jezik ukinut između 1868. i 1897), zabranjivanjem bunjevačkih narodnih društava, proganjanjem njihova tiska i sprječavanjem uporabe narodnog imena. U narodnu obranu Bunjevaca prvi je ustao Ivan Antunović, koji je 1870. pokrenuo Bunjevačke i šokačke novine, 1871. izdavao Bunjevačku i šokačku vilu te 1882. napisao vrijednu Razpravu o podunavskih i potiskih Bunjevcih i Šokcih. On je, kao i Boza (Ambrozije) Šarčević, tražio jezičnu ravnopravnost u domaćem životu, u nižim školama i općinama, a jedino je Blaž Modrošić bio odlučniji i tražio priznanje narodnosti i jezika u javnom životu i ravnopravnost s Madžarima. Antunovićev kulturni rad razvio se u narodno-politički pokret zauzimanjem njegovih učenika: Paje Kujundžića (izdavao i uređivao kalendar Subotičku danicu, 1884–1914), Mije Mandića (pokrenuo i uređivao Neven, 1884–1914) i Kalora Milodanovića (izdavao i uređivao od 1876. Subotički glasnik). Uz to je 1878. utemeljena u Subotici Pučka kasina, koja je postala središtem hrvatskoga društvenog života među Bunjevcima. Iako je bunjevački preporod i otpor madžarizaciji napredovao, do 1918. nije dao formalnih rezultata, pa su Bunjevci prevrat dočekali kao izlaz iz teška položaja. Pod vodstvom Blaška Rajića među njima se razvio narodni pokret za oslobođenje; 10. XI., na velikom narodnom zboru u Subotici, proglašeno je njezino odcjepljenje od Ugarske. Zajedno sa Srbima, Bunjevci su osnivali narodna vijeća i proglasili ujedinjenje Vojvodine s ostalim južnoslavenskim zemljama u novu zajedničku državu. Trianonskim ugovorom (potpisan 4. VI. 1920) gotovo je polovica bunjevačkih i šokačkih Hrvata (oko 180 000) ostala pod Madžarima i bila izložena madžarizaciji. Ni u Jugoslaviji Bunjevci nisu osigurali narodnu slobodu, nego su čak bili izvrgnuti nasilnom srbiziranju. Bački Bunjevci pristajali su uz politiku HSS-a i podupirali njegove vođe, posebno V. Mačeka. Najveća manifestacija jedinstva dogodila se 1936. u Subotici prigodom proslave 300. obljetnice dolaska najveće skupine Bunjevaca u Bačku. Za okupacije 1941–45. velik dio Bunjevaca pobjegao je iz Bačke pred madžarskim okupacijskim snagama. Potkraj postojanja Jugoslavije i nakon njezina raspada 1991. položaj Bunjevaca ponovno se pogoršava. Pojačano je njihovo iseljavanje iz Bačke, a među preostalima srbijanske vlasti potiču othrvaćivanje, između ostaloga i izdvajanjem narodnosne kategorije »Bunjevac« iz jedinstvenoga hrvatskog korpusa.

Jezik

Bunjevci se služe govorima ikavskoga novoštokavskog dijalekta. Svi su štakavci (klišta, štap, kućište). Naglasak je izrazito novoštokavski, zapadnog tipa (uz rijetke iznimke). Deklinacija je također novoštokavska, uz mjestimične ostatke starijih padežnih oblika u nekim krajevima. Infinitiv je bez krajnjega -i (radit, reć). Imperfekt je izgubljen, aorist rijedak. Razlika između č i ć uglavnom se čuva, glas h gubi se ili se, osobito intervokalno, zamjenjuje glasovima j i v. Mjestimice nije provedeno najnovije jotovanje, prije svega iza usnenih suglasnika (skupji, dubji, suvji). Bunjevački govori čuvaju uglavnom zajedničku fizionomiju, iako su u raznim krajevima pretrpjeli različite utjecaje. Među samim Bunjevcima uočljivija je razlika u sudbini vokalne skupine -ao, nastale vokalizacijom sonanta l na kraju sloga. U jednim se govorima ta skupina steže u dugi (pȉvō, pȅkō, pòsō), u drugima u dugi -ā (pȉvā, pȅkā, pòsā). Osjetnije su razlike u rječniku. U svim će se bunjevačkim govorima naći priličan broj orijentalizama (turcizama), iako manje nego u nekim susjednim govorima. U krajevima bližima moru Bunjevci su od starinačkih govora primili mnoge talijanizme, a u bačke su bunjevačke govore ušle mnoge njemačke i madžarske riječi. – Bunjevci su u Hrvatskoj sudjelovali u izgradnji standardnoga hrvatskog jezika jednako kao i ostali Hrvati, ali se u Bačkoj ikavica duže zadržavala, s time da su se u tiskanim tekstovima, pa i književnima, mogle naći i poneke mjesne dijalektalne osobine, a to se u pjesništvu i književnoj prozi povremeno pojavljuje i danas.

Književnost

Naziv bunjevačka književnost prvi je upotrijebio bunjevački preporoditelj Boza (Ambrozije) Šarčević u knjizi »Tolmač izvornih, književnih i zemljopisnih jugoslavenskih riči« (1870), koju je izdao »na korist prijatelja bunjevačko-šokačke književnosti«. Zbog povezanosti bunjevačke i šokačke književnosti, književni povjesničar A. Sekulić pisao je o »hrvatskim piscima u ugarskom Podunavlju« za književnike do kraja XIX. st. i o »književnosti podunavskih Hrvata« za književnost Bunjevaca i Šokaca u XX. st. Prvi su bunjevački književnici bili uglavnom franjevački redovnici i katolički svećenici. Među njima je najistaknutiji franjevac Emerik Pavić (1716–1780), profesor na visokim učilištima u Budimu i Baji, koji je na latinskome i hrvatskome pisao teološke i povijesne spise, prigodne govore i književna djela. Grgur Peštalić (1755–1809), profesor filozofije na filozofskim učilištima u Baji i Mohaču, pisao je filozofska djela latinskim, a književna »slovinskim i iliričkim« jezikom. Franjevac Grga Čevapović (1786–1830), lektor teologije i crkvenoga prava u Pešti, u nacionalnom je duhu objavio dramu u stihu »Josip, sin Jakoba patrijarke« (1820). Biskup Ivan Antunović (1815–1888) pokrenuo je prve novine podunavskih Hrvata (»Bunjevačko-šokačke novine«, 1870; »Bunjevačko-šokačka vila«, 1872. i dr.) te bio predvoditelj svih preporodnih akcija podunavskih Hrvata. Njegovo djelo »Odmetnik« (1875) prvi je roman u književnosti podunavskih Hrvata. Augustin (Ago) Mamužić (1844–1903), odvjetnik u Subotici, zauzimao se za prava bačkih Hrvata, a sa skupinom istomišljenika 1878. osnovao je Pučku kasinu, koja je bila središte hrvatskoga društvenoga života među Bunjevcima. Svećenik Franjo Ante Evetović (1862–1921) autor je pjesničke zbirke »Sretni i nujni časi« (1908). Svećenik Ivan Petreš (1876–1937) pisao je pjesme, drame, pripovijetke i publicistička djela, a svećenik Blaško Rajić (1878–1951) bio je politički i kulturni djelatnik, skupljač usmenoga stvaralaštva, autor pjesničkih i proznih djela, rasprava i članaka. Mara Đorđević-Malagurski (1894–1971), prva bunjevačka književnica, surađivala je u časopisima i kalendarima književnim i etnografskim radovima. Matija Evetović (1894–1972), gimnazijski profesor u Subotici, objavio je »Život i rad biskupa Ivana Antunovića, narodnog preporoditelja« (1935), a u rukopisu ostavio opsežno djelo »Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata«. Josip Andrić (1894–1967) pisao je romane, novele, biografije, pjesme i putopise, a posebno se istaknuo kao muzikolog i glazbenik (autor je prve bunjevačke opere »Dužijanca«, 1953). Petar Pekić (1896–1965) pisao je poeziju, prozu i povijesne rasprave. Dramatičar Matija Poljaković (1909–1973) najizvođeniji je autor subotičkoga kazališta. Njegovi su pučki igrokazi i komedije s folklornim motivima, pisani izvornom bunjevačkom ikavicom, oduševljavali publiku. Blaško Vojnić Purčar (1910–1983), upravitelj Gradske knjižnice u Subotici, skupljao je stare bunjevačke i šokačke knjige i časopise, prikupljao građu o rodnoj Subotici i bačkim Hrvatima a pisao je i pjesme. Ante Jakšić (1912–1987) pisao je liriku kršćansko-refleksivne, domoljubne i zavičajne inspiracije te romane. Pjesnik, pripovjedač i romanopisac Balint Vujkov (1912–1987) se osobito istaknuo kao skupljač usmenoga stvaralaštva. Aleksa Kokić (1913–1940) objavljivao je u katoličkoj periodici pjesme vjerskoga i domoljubnoga nadahnuća, pripovijetke, kazališne komade i književne kritike, a neke su mu pjesme i uglazbljene. Antun Karagić (1913–1966) utemeljio je u Gari u Madžarskoj Društvo bunjevačkih kazališnih dobrovoljaca, za koje je pisao igrokaze s temama iz bunjevačkoga narodnoga života. Marko Čović (1915–1983) objavljivao je pjesme, prozu, kritike i političke članke, bavio se ponajviše političkim i socijalnim položajem te narodnim običajima Bunjevaca i Šokaca. Jakov Kopilović (1918–1996) pisao je pjesme sjetna ugođaja, nadahnute zavičajnim, bačkim krajolikom. Književni povjesničar i leksikograf Ante Sekulić (1920–2016) proučavao je etničku, kulturnu, književnu i jezičnu povijest autohtonih Hrvata (Bunjevaca i Šokaca) u južnome Podunavlju. Posebno su zapaženi bili njegovi prinosi o jeziku, toponomastici i onomastici. Istraživao je i povijest katoličkih crkvenih redova u Hrvata. Drugu polovicu XX. st. obilježili su pripadnici tzv. subotičkoga književnoga kruga. Lazar Merković (1926–2016) pisao je pjesme, romane, eseje te prevodio s madžarskoga. Ivan Pančić (1933–1992) bio je pjesnik, kritičar i prevoditelj. Petko Vojnić Purčar (1939–2017) pisao je pripovijetke, romane, pjesme, dramske tekstove i filmske scenarije. Jasna Melvinger (1940) objavljuje pjesme, prozu, radove iz područja jezikoslovlja, rasprave i oglede, a Vojislav Sekelj (1946–2017) pjesme, prozu i kritiku. Milovan Miković (1947), pjesnik, esejist i književni kritičar, urednik je časopisa »Klasje naših ravni«. Lazar Francišković (1948) u stihovima i prozi piše o zavičaju i bunjevačkoj tradiciji. Mirko Kopunović (1952) autor je više pjesničkih zbirki, a Zvonko Sarić (1963) piše pjesme, prozu i eseje. Tomislav Žigmanov (1967), pjesnik, prozaist i književni kritičar, izvršni je urednik »Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca« (od 2004).

Bunjevci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 19.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=10202>.